RSS

Hrvati i borba protiv Europske Unije

Napisao: Franjo Kobe

Bile su to negdje devedesete, dok je kod nas odjekivao zvuk rata i dok smo se nadali pomoći te famozne Evropske zajednice koja je negdje pomagala a negdje bogami i odmagala, krenula je malo ideja u stvarnost o širenju i primanju novih zemalja članica. Do tada EU velikih 15 je držalo jedan ekskluzivni klub u koji izgleda nije mogao ući svatko, sjećam se tada u Austriji je krenula promidžbena i PR mašinerija, političari su se o noge saplitali da narodu dokažu kako EU nudi spas od sveg i svačeg i u biti je to mali raj na zemlji koji eto postaje pukim slučajem dostupan i nama običnim smrtnicima.

2011, ista mašinerija pokreće se evo danas i u Hrvatskoj, samo što eto malo su profesionalci iz EU naučili kroz godine pa danas rade već malo spretnije i bolje, koliko sam pratio zadnja ispitivanja u HR nekih knap 52 od sto Hrvata su trenutno za pristup Evropskoj Zajednici. Što je donijela ta famozna EU ostalim članicama, ništa posebno, možemo danas slobodno putovat, eto nema granica, možemo i svugdje radit, nema prepreka. No kada je čovjek vezan obiteljski i korijenima za svoju zemlju i za svoj kraj, to baš i nije neki bonus, treba započeti život u nekoj stranoj zemlji, pošto to već imam iza sebe mogu reći da to i nije baš tako lako.

S druge strane dobili smo Euro, nema našeg starog dobrog šilinga, eh kad je bio šiling tada se u Austriji dobro živjelo reći će i danas stari ljudi, djelom je za današnju skupoću zaslužna inflacija ali ipak kada se usporedi da je danas tisuću eura (napom. Uredništva:  € 1000,00 = 13765,00 šil.)ono što je nekada bilo 10 tisuća šilinga onda ponekad dobijemo i osjećaj da nas je netko usput opljačkao. Plate su manje više ostale iste sa gotovo neprimjetnom progresijom a cijene su skočile u nebo, prosječan čovjek spaja jedva kraj sa krajem. Može se ugodno živjet sa dvije plate i nekoliko kredita.

Poneki će pomislit da opisujem situaciju u Hrvatskoj a ne u Austriji, no ipak je tako. Manje više stanje u cijeloj Evorpi je slično i nigdje nije bajno. Evropska zajednica po mojoj osobnoj slobodnoj procjeni je sistem stvoren za tvrtke, koncerne i poduzetnike, čije današnje vjerne sluge jesu svi političari. Ponešto se da izborit i za običnog puka no eto to toliko samo da se prođu sljedeći izbori. Današnji prosječan čovjek se mora debelo boriti za život, osjećaj nas vara da je to nekada bilo drugčije, no pitajte vaše očeve i majke, djedove i bake, neće vam reć ništa drugo, ponajviše u njihovim sjećanjima ostala im je njihova patnja, koju eto tek pomalo prožimaju ljepi trenutci s obitelji. Javljaju se i ovi neo-pseudo-crveni glasovi koji uvijek laju kada sav drugi pametan puk šuti, pa nam laju u „jugi“ je prije sve bilo bolje, ma nije bila je to samo druga vrsta EU i druga vrsta pljačke no u biti sve isto, ako je netko dobio nešta ili u nečem bonificirao netko drugi je to s druge strane debelo platio, jer da je taj sistem bio pravedan, ne bi se srušio na cijelom svijetu i propao, ljudi ne ruše ono što je dobro, nego samo skidaju jaram sa vrata.

Volio bih kada bih vam mogao dati neki savjet, kako živjeti u ovim surovim vremenima, no izgleda da preostaje samo osobna snalažljivost i duh borbenosti da bi čovjek ostao na životu, zamolit ću vas da ne izostavite onaj trunak ljudskosti i suosjećanja prema drugima, kršćani smo, katolici, nositelji kršćanstva, njegov stub i zid kako nas je Papa nekoć nazvao, pokušajmo svi koliko je moguće očuvati to malo ljudskosti u nama, jer će vremena postati još surovija.

Teško da će hrvatski narod moći pobijediti bitku protiv EU, kako su mi prijatelji koji rade u Bruessellexu već davno rekli, nekih godinu dana se već u internim krugovima okretao datum 2013, ulazak Hrvatske u EU je samo pitanje formalnosti. Pitanje koje je možda realnije sagledati, hoćemo li se mi Hrvati snaći u toj „zajednici“ i moći izboriti za svoja prava? Ja se iskreno tomu nadam.

 

Zar “hrvatska sloboda” opet postaje nedostižan san…?

BOŽE ČUVAJ HRVATSKU!

Vaš Franjo Kobe

Glavni urednik Hrvatskog Pera Istine

 
1 komentar

Objavio dana 15. lipnja 2011. u Hrvatska danas

 

ISKAZI: Istinski iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)a

Uredio Franjo Kobe

Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.

SJEČANJE ,NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA ( HOS )

Kako da vam pričam a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji…
Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od
Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane. Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište. Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama. Što je to: ironija ili sudbina?
Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju.
Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D….. V……….-poznatiji kao Kapetan Dragan
sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, neznam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.
Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše,
što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji. To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.
Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike. – Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas? – Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…

Ništa nisu odgovarali. -Uzmite ih vi a ja idem oprati usta-kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: -Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku!- Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli a oni udri po njemu, psuju. -Gluposti kako sada moliš a srpsku decu si mogao ubijati- viču na njega. Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama. Vrištao je a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje. Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.
Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.
Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol. Sjeo je i rekao: -Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija- kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka. Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu. Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“. –Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.
Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla. Ježim se i brišem suze kad se sjetim. Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili?
Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?” Dragan mirno odgovori: -Ne još njega- jer On je i dalje čučao na podu…

-On je moj.- Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.
Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane. „Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.
Prvo su počistili stol a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola a četnici udaraju po leđima. „Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih. Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.
Sada sam ja na redu. Dragan stane ispred mene i reče:-Tebe ću ja osobno. Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi- viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.
A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno. Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“. Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima. Izdere se na Dragana: -Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi otmeš zarobljenika? Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije. Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene. Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.

KPD -Sremska Mitrovica -Posebna priča

Put iz Novog Sada za S.Mitrovicu bio je normalan, bez nasilja, samo tu i tamo provokacija i uvreda na račun hrvatstva. Ulazak u Kaznionu velikih zidova, zatvorenici (njihovi kriminalci na robiji) čiste dvorište, metu i tačkama odvoze snijeg. Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju a oni su me nastavili cipelariti. Kad je stražar vidio da su pretjerali, njih je otjerao a meni je naredio da se dignem. Nisam mogao i zato je slijedio udarac palicom. Naredi robijašima da me podignu i dovedu do stubišta, koja su išla prema dolje. Stražar me gurne dolje niz stubište. Kako sam nekoliko puta udario glavom, pao sam u nesvijest. Probudio sam se u mračnoj prostoriji, očito je to bila izolacijska samica. Na vratima je bio tračak svjetla. Kako sam bio žedan dovukao sam se do vrata i počeo lupati po njima da dozovem stražara. Kada se pojavio počeo je strašno psovati da zašto lupam. Otvorio je vrata i udario me čizmom u glavu, čelo i nos. Potekla mi je krv pa sam mu zakrvario čizmu. Zaurlikao je “jebem ti majku ustašku, imaš da mi čizme očistiš”. Čuo sam kako govori i znao sam da nije iz Srbije. Bio je hrvatski Srbin.
-Gospodine, stražaru čizme su čiste.
-Pas ti mater na šta ti ja ličim, na gospodina. Bio bi da nema vas prokletih ustaša.
– Šta si htio? pita me.
-Vode druže.
Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa.
Čaša vode, ima i ovdje ljudi
– Ej, hoćeš vode ili ne? Ogovorim da sam jako žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i tražio neki drugi prozor ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje je voda a on se smijao kao lud. Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i konobarim” Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio je ispred zaključanih vrata.
Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!” Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.
Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju vrata. Ulazi jedan drugi stražar a s njim robijaš ili naš zatočenik te mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi je što je jelo slano a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak. Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano, uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na desnoj nozi a
stražar me udara po leđima. “Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna a ne možeš ni ko čovek da hodaš”. Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se. Iz prostorija čuješ kako se deru četnici a naši jauču i zapomažu. Čujemo kako ih tuku a ja mislim “Bože ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”. Vrijeme prolazi a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola.
Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni. “Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?” Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni. “Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu čuvali, pa koliko je vojske onda bilo? Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima ali gde sam bio kad si trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji a sada sam se našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po nogama. “Ajde brže, skači!”, viče stražar. Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van na neko dvorište a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim gaćama i kratkoj majci a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata, pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa pokrivenu limom. Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču. Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli. Četnici su bili još iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda za piće a u treću su nam stavljali hranu. Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam pitao brata do sebe da li je dugo tu. On mi je samo stigao reći “šuti” a četnički gad i smrad ispali rafal u njega i usmrti ga.
Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40,što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savijest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju. Tada stražar objasni: -Ovo vam je novi. Ti mu zenga objasni pravila. 1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili zapucaju ili bace ručnu bombu, 2. nemaš nikakva prava na lječnika jer ako te nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak, 3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži-smije se stražar. Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio svih sedam puta.
Bio sam 72 dana u zemunici
U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje.
Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata
kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlačen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni a njihova tijela su se lagano raspadala. Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i živjeti. Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija.

Ne mogu opisati taj j…….  strah

Došla je večer a vani su se začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i
povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru. Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke. Ne znam. Uglavnom smijestio sam se i od umora kao da nisam mogao odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama a tada odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj j…….i strah kada sam bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam. “Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar a robijaš ga upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca. Nato stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir a stražar reče da sam to ja. Kada me major ugleda reče mi naglas “Jebote pa ti imaš više sreće nego pameti!” On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako a stražari
naređuju tišinu. “Tko se dere jebat ću mu majku!”. Ja uporno lupam i dalje. Dotrči i drugi stražar “pusti to je onaj ludi hosovac”. Prvi mi prijeti i kaže “mater mu jebem sad sam baš legao spavati, sad ću ga”. No drugi me brani jer da svojom galamom j…… ostale zatvorenike u čelijama. Onaj drugi otvori susjednu prostoriju gdje su bila dvojica pa udri po njima. Tako je to bilo cijelu noć, dan ili dva. Znam samo da sam kasnije bio izvađen iz samnice i da su me stavili pod hladan tuš gdje sam malo isprao smrad i krv sa sebe. Tu sam se mogao nakon gotovo 78 dana prvi puta presvući a zatim su me zatvorili u susjednu prostoriju k onoj dvojici koji su zbog moje galame dobili batina. Bio je to Tomislav Šrenk iz Vukovara, branitelj na Mitnici i Atila Lenart , Mađar iz Vojvodine. Tu smo smjeli razgovarati pa smo se upoznali a ja sam se smijao a i sad mi je smiješno kad se sjetim njih. Poludili su skoro od moje galame i molili da me četnici ubiju ili zatuku. Znam da nije smiješno ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A…. L….. Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Nekoliko dana kasnije doputovala je moja majka iz Njemačke direkt u Srbiju, preko veze. Prvo u Beograd a zatim do Sremske Mitrovice. Ostavila mi je 300 DM koje su mi pretvorili u srpsku valutu. Dečki koji su bili u 2/3 sjetit će se kada sam mogao kupiti cigarette, coca-colu, kekse, štrudle. Hahaha koju smo ludost napravili. Dugo nismo jeli nešto poštenoga a sada naglo slatke kekse i pili coca-colu. Jao kad se sjetim kako smo se gurali tko će prije na WC. Dosta, dosta.

Najljepši i najsretniji dan

Najljepši mi je i najsretniji bio dan 27.ožujak.1992. godine. Nemetin kod Osijeka- RAZMJENA. Nikada to neću zaboraviti kako su nas ljudi dočekali. Kud god da smo prošli bili su na cesti s hrvatskim zastavama, plakati nama upućeni. Dijelili su nam hranu. Janjci i prasad se pekla. Zaustavljali su ljudi autubuse da se s nama rukuju, da izađemo da pojedemo i popijemo. Liječnicima se kosa dizala na glavi. Prema njihovom nismo smjeli toliko jesti dok se ne priveknemo na hranu.

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

Čitajući iskaze poput ovih sjetim se i danas svega, kao vjerojatno većina nas koji nosimo neke svoje traume i posljedice rata, no ipak najteže je kada vidimo naše branitelje i generale osuđene kako trunu po tamnicama, dok srpski Michael of Yugoslawia danas gostuje na vjenčanju Princa Williama i Katherine. Hrvatima je nametnuta uloga u svijetu, i to da šutimo zbog mira u “regionu” kako to mediji vole reći, ipak se nadam da ćemo nekolicina nas nositi istinu u srcima i prenijeti sve našoj djeci i unucima da se ne zaboravi, posebice Hrvatska Golgota – VUKOVAR…živjeli naši branitelji, neka im je laka hrvatska zemlja. (napomena urednika)

 
4 komentara

Objavio dana 29. travnja 2011. u Hrvatska povijest

 

ISKAZI: 1992 Teror nad Hrvatima u Bosni

Uredio: Franjo Kobe

Poštovani čitatelji, kao nagoviješteno započinjemo naš novi serijal ISKAZI u kojem ćemo prenositi istinita svjedočanstva iz ne tako dalekih ali već od ponekih zaboravljenih devedesetih godina, prvi dijel našeg serijala ćemo početi sa iskazima 1992. godine i početkom rata u Bosni, u planu su isto tako iskazi iz srpskih i muslimanskih logora te u budućnosti i serijal ISKAZI: Zločini nad Hrvatima u Bleiburgu, ostanite nam vjerni, s poštovanjem Uredništvo HPI.

Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.

šifra iskaza: bb001

PREZIME:                                                      xxxxx
IME, IME OCA:                                               xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                                    xxxx
MJESTO ROĐENJA:                                   Donja Vrela
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:                                      xxxxxxxxxxxxxxx
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST:                                        Hrvat

Dajem sljedeći

I S K A Z

Zovem se xxxxxxxxxx. Rođen sam u Donjim Vrelima xxxx. god. Nacionalna struktura je mješovita: Hrvati i Srbi. Mislim da ima više Hrvata pa nisam baš upućen. Sa Srbima smo dobro živjeli išli smo zajedno u školu, komšije smo. Odnosi su se poremetili poslije izbora. Za naš referendum Srbi su sastavljali barikade, zatvarali puteve i idući iz Bosanskog Broda po četiri puta su prolaznike zaustavljali naoružani ljudi.

Većina Srba je imala oružje koje im je dala JNA, a inače su Srbi bili lovci i imali lovačke dozvole. U Vinskoj (naša mjesna zajednica) bilo je 108 lovaca, a ne znam da su dva-tri bili Hrvati. Vojska im je oružje dovozila kamionima, a mi smo sebi morali kupovati. Puška je u početku bila 1.500 DM. Poslje referenduma morao sam već ženu i dijete dovesti u Brod, jer je kod nas bilo kritično.

Četiri-pet dana njih dvoje bili su u Brodu, a ja sam bio u Vrelima kako sam tamo radio i namirivao marvu. Tad je kod nas na klaonici krenuo taj rat. Nas je pet-šest išlo iz Vrela u Bosanski Brod pomagati Hrvatima i Muslimanima iz B. Broda. Na Blagovijest 25.03.1992. god.  bio sam u Bos. Brodu kad su me uhvatili kad sam pošao kući. Uhvatili su me “Bijeli orlovi” u Grku kod Vidića kuće. Ja sam na granici Vinske i Grka s “Bijelim orlovima”, to su Jovićevci i Šešeljevci četnici bili su i naše komšije.

Mještani se kao nisu petljali, a oni su nas zaustavljali. Sjećam se nekog kapetana “bijelih orlova” Dragana koji je bio njihov zapovjednik. S njima je bio Simo Vidić, njegov sin Nedjeljko, Tomo Vidić, njegova dva sina, Milan Gajić, njegova žena i djeca. Oni su vikali kao: “Nemojte”. Sa mnom je bio Ilija Duspara i Franjo Matanović. Obojica su sada pokojni. To su moje komšije iz Vrela. Franjo je 1957. god., Alija je mislim 1956. god.

Mi smo bili u B. Brodu i pomagali braniti “Klaonicu”, ratovali tamo i pošli smo namiriti marvu. Izjutra smo rano otišli, a vraćali smo se oko 16:30 sati. Do toga dana nisu nikoga zaustavljali, jer “Bijeli orlovi” još nisu došli. Upravo kad smo naišli oni su počeli zaustavljati i tražiti dokumente. Središte “Bijelih orlova” bilo je u Liješću, a došli su iz Beograda. Bilo je i naših ljudi iz Vinska u tim “Belim orlovima” kod kojih su išli na obuku.

Pokazali smo osobne karte ali došla su dva automobila iz kojih su izašli ljudi i odmah nas počeli udarati. Jedan udari puškom po gepeku i gepek se sam otvori i ugledaše unutra puške i on odmah puče u mene, u glavu i rani me u desnu ruku. Počeli su udarati nogama, ne smiješ se braniti pucaju kraj glave čitav rafal istresu kraj glave. Bace metke iz džepa po zemlji i naredi da kupimo, a onda udara koliko hoće.

Komšije viču kao da ne tuku jedan kaže “Nije vam to trebalo, Franjo nije ti to trebalo”. Franjo Matanović je moj komšija rodom iz Koliba, a oženjen iz Vrela kod Opačaka. Kod nas živi i kuću je napravio. Ilija Duspara je već izgubio svijest, kako su ga udarali, a meni su i Franji naredili da ga natovarimo u moj automobil u gepek. Nas dvojicu je stavio u moj automobil nazad, a dvojici “Belih orlova” stavi napred: jedan vozi, a drugi uperio oružje na nas.

Vozili su nas u Liješće i to nekim drugim putem preko njiva kraj Vinića kroz Vinsku. Taj put bio je i prije, a njim je mogao samo traktor proć, a oni su već napravili rampu i tu je već bilo pripremljeno da preko potoka može i automobil prijeć. Nisu htjeli ići kroz Vrela, jer su se bojali da ih tko god ne zaustavi od naših. jedan njihov automobil je išao ispred nas, a drugi iza nas. Od nas nitko nije znao za taj put, a to je vrlo blizu nas.

U Vinskoj su nas zaustavili, jedan bivši policajac, i tražio da nas pobiju, a ovi nisu dali oni moraju ići u Liješće. U Liješću je bilo 30-tak pred štabom bilo je i poznatih. Znao sam ih po imenima, radio sam dvije god. u Klakaru jer ima naše crpilište za vodu, a išao sam u školu s njima, svaki dan sam prolazio kroz Liješće idući kući, susretali smo se u gostionicama. Tu je bio Trifković, njihov otac je pekao rakiju kod nas, pa Nenad Miličić iz Vinske malo su stariji od mene sve ih poznajem iz djetinstva.

Išli su u školu za miliciju, ali su brzo istjerani, nisu se proslavili. Franjo Matanović zajedno s njim igra nogomet, s Milišićem, a on je došao i pita nas kako se zovete. Zna nas svakoga, a moraš mu reći kao da te nikada u životu nije vidio a zna nas. Uveli su nas u zatvor koji su pripremili od neke svlačionice, a nalazio se iza škole. Ulazili su “Beli orlovi” i ispitivali nas koliko ima Hrvata u Vrelima, broji imena.

Mi vidimo da oni ne znaju i počeli smo lagati, ne znajući da će doći ovi naši milicioneri koji su bili na dužnosti i znaju svakog čovjeka u Vrelima. Ulaze jedan po jedan i prvo se naudaraju i onda dolaze ispitivati. Stave nož na venu na vrat bio sam ranjen u rame odmah u Grku i par puta sam padao u nesvjest. Tada je ušao jedan poznati milicioner, Nedo Ćerić, bio sam s njim dobar, ali ništa nije htio reći niti nas je što pitao iako nas sve dobro poznaje. Valjda je rekao da sam ranjen jer poslije njega dođe Obrad Nimčić, bolničar u mirovini uđe s onom torbom i pita tko je ranjen.

Ja se javim. Uze i previ mi ranu. Nisam imao što poslije obući sa mnom je postupao fino, on je iz Liješća, poznavao sam i njega i njegova brata. Previo me i nije imao što obući na mene, kako je onu skinuo sve se natopilo krvlju. Obukao mi je neki bolnički ženski mantil. Ušao je jedan Liješćanin kojega nisam poznavao po imenu. Ja sam pomislio da je netko nešto rekao za mene dok su me previjali i ja kažem da me ne udara po ramenu jer sam tek sad previjen, a on udara i igra po meni, skače.

Kasnije uđoše i ženske koje pripadaju “Orlovima” i pitaju treba li što. A ja ne smijem ništa reći samo kažem ne treba. Mislio sam tražiti šibicu, imam u džepu cigara, a nisam imao šibicu da zapalim. Kad je napala pitati treba ti išta, a ja velim daj mi malo vode. Veli znala sam da ti treba i ode. Donijela je bila u litri vode i pruži mi. Ja pružim ruku, a ona udari mene nogom po ruci i uzela ovako i prosipa i kaže: pij. Jedni ulaze udaraju, a neće da upale svijetlo. Valjda su poznati pa je nezgodno uniđu i udaraju.

Onaj stražar ako ne uđe nitko kroz 10 min. on istrese čitav rafal iz poluautomatske puške iznad glave. Ako se ništa ne dogodi kroz 10-15 min. mi zaspemo, kad ulaze u zatvor, moraš se dignuti. Ja nisam mogao ustati, pa su me moji (Matanovići) dizali. Dođe jedna druga ženska iz grupe “Belih orlova” i kaže: “Što ovoga ne ubijete?”, jer bijeli mantil i sav je iskrvario kako su udarali. Odvedoše me u jednu kuću priručnu ambulantu koju su napravili u blizini pravoslavne crkve i previli su me.

Ta što je previjala je iz Klakara, i još jedna medicinska sestra iz Liješća znao sam ju od prije. Miro Radovanović me nije pitao kako se zovem jer me zna, a on je tu bio. Ove dvije su skinule mantil i brišu krv vatama. Miro je šef, ima oko 45 god. Kad je ušao pita me: “xxxxx, odakle ti ovdje?”, “Zar ti je to trebalo?” i on me je za par ljudi iz Vrela pitao da li imaju oružje. Nudio mi je cigaretu, i dadoše mi da zapalim. Dadoše mi i nekih čvaraka i meze da zamezim i vele: “Vidiš da i mi Srbi imamo što meziti”. Ostao sam gol.

Jedan od njih reče: “Imamo i mi Caritas” te ode i donese neku pidžamu i majicu, nešto malo i navuče na mene. Ta ženska odvede me opet do Štaba pa me ponovno vrati u ambulantu i dadoše da popijem. Ne dadoše mi ni vode a ne smijem pitati. Pitaju me: “Odakle si oženjen? Što nisi oženio Srpkinju? Da li bi kada bi se ponovno oženio, oženio Srpkinju?” Velim: “Bi”, a oni udaraju jer kažu da lažem. Da sam rekao ne bi, opet bi udarali isto. Taj stražar koji je bio udari me šakom u glavu, te više njega boli ruka nego mene već sam otvrdnuo.

Odveli su me u Štab i tu su doveli pokojnog Franju Matanovića i Iliju Dusparu i dali im neke papire da pišu. Sjede jedan drugome su okrenuli leđa. Jedan od Orlova viče: “Stavi i njega vamo, a onaj drugi veli de ti njega vamo”. I staviše me u drugu sobu, vrata su otvorena i vidim unutra. Kiša pada, granate udaraju. I naši su imali neke koordinate. Ja sam sjeo tu gdje mi je taj naredio i počnem povraćat. Jedan dođe i stane me udarati. Odvedu me napolje. Da li je tko što govorio za mene, ne znam.

Pita mene: “Gdje bi ti sada išao u bolnicu kada bi te pustili?” Išao bih u Derventu”; Ne možemo te sad voditi, a da te mi vodimo u Banja Luku, a to je daleko. Do ujutro nećeš izdržati. Da te odvedemo do naših linija, ubili bi te tvoji. Što oni znaju tko po noći ide. “Bi li išao kući?”. Ja odgovorim da bih. Nisam vjerovao da će me pustiti kući. Miro Radovanović pita jer pozna teren da li će te Marko Opaček odvesti ako bude kod kuće, ja odgovorim da hoće.

Staviše me u automobil još par puta me udariše govoreći: “Možda te više nećemo vidjeti”. Staviše me u automobil ali ne znam kud će. Vozili su me “Bijeli orlovi”. Izabrali su pravac kraj Save i dovezli me dokle njihovi drže barikade. Provezao me malo dalje od njihove barikade do šume gdje je bio lokal “Škorpion” i tu stade. Jedan je izašao s mnom iz automobila i iznio mi deku i stavio kao šatorsko krilo na leđa i kaže mi: “Idi nemoj stati”. Predstavio se kao Dragan, a prezime sam zaboravio. On je u stvari pucao na mene. Rekao je: “Otac sam troje djece. Idi kući i čuvaj tu ludu glavu. Pozdravi svoje ustaše i reci da si ti najbolje prošao”.

Ja sam krenuo. Oni su držali svjetla za mnom upaljena, a tad su okrenuli automobil “Mercedes” i vratili se, a ja polako kući. Ona dvojica koji su bili sa mnom, nisu bili ranjeni, ali su bili dobro ubijani. Udarali su ih ne birajući ništa. Oni su izgleda iste noći ubijeni. Ilija Duspara nađen je u Šamcu, a Franjo Matanović u Orašju, izbacila ih je Sava. Nad Ilijom je u Slav. Brodu izgleda izvršena obdukcija i liječnik zaključuje da su iste noći ubijeni. Mogao bih zaključivati tko ih je ubio. Jedan je ušao sa Miličićem još dok sam bio u zatvoru, i rekao da je njegov brat blizanac poginuo na liniji, da Miličić ode sada njega izvući i kad se vrati da će nas pobiti.

Ja ne znam toga koji je to rekao ali pretpostavljam da je ubojica Ilije Duspare i Franje Matanovića, Nenad Miličić. Ja sam 26.03.  otišao u Slav. Brod u bolnicu. Nakon 20 dana nađeno je tijelo Franje Matanovića u Orašju i sahranjen je. Kasnije su našli Iliju Dusparu u Bos. Šamcu. Ljudi koji su našli Franju u Orašju oni su ga fotografirali. Franjo se već nije mogao poznati, ali je imao na ruci slovo “F” i datum, a kod Duspare su našli njegove dokumente samo je obdukcija Duspare izvršena u Slav. Brodu, a Franjo je odmah nađen u Orašju. Ja sam bio na sahrani Ilije Duspare u Slav. Brodu na gradskom groblju. Sahrana je bila u travnju ali ne znam kojega datuma. Sahranjen je u nečiju grobnicu jer se nije mogao sahraniti u Vrelima.

Kad su četnici bili protjerani u Podunavlje opet sam se vratio u Vrela, i počeli smo obnavljati ono svoje. Bili smo oko mjesec dana i onda opet …. Osim njih dvojice u Vrelima je poginuo još Jozo Blatančić, koji je ostao sam i nije htio da ide. Jedan zarobljenik srpski koji je uhvaćen rekao je da su ga uhvatili Tomo Vidić i njegova dva sina na spavanju, i da su ga odveli dolje na Kamen. To je rekao taj zarobljenik, Drago Tripković i još Ranko Džabić koji nisu htjeli da idu na razmjenu.

Drago je pričao da su Jozu Blatančića doveli na Kamen, na stari most, dali su mu konjak da popije, ubili su ga i bacili u kanal. Ubili su Marijana Pavića, Anu Katinić, troje Jurilja (Antu Jurilja i ženu mu Anđu i mladog Antu Jurilja). Jurilje su ubili njihove komšije Srbi. Ubili su Niku Dusparu bez noge, živio je sam, nije oženjen. Kažu da su ga ubili radi novca. Imao je njemačku mirovinu. Ubili su Niku Katavića, Antu Katavića, još jednu babu, ne znam ime, čini mi se Milnica Katavić, onda Peru Zirduma. Pejo Sliško bi mogao o Peri Zirdumu ispričati.

Najodgovorniji čovjek za sve što se događalo na ovom našem području bio je Miro Radovanović. On je bio glavni komadant i Ranko Stanimir komandir srpske milicije. On je iz Broda, bio je milicioner u Slavonskom Brodu, pa je izbačen, i Beli orlovi. Više su me pitali Orlovi, ali je glavni bio Miro Radovanović.

Potpisom svake stranice ove izjave, njen davalac xxxxxx, i zapisničar xxxxxxxxxxxxxxx potvrđuju njenu autentičnost, da je izjava dana bez ikakve prisile.

U Slavonskom Brodu, 21. listopada 1992.

 
3 komentara

Objavio dana 7. travnja 2011. u Bosna i Hercegovina

 

NAJRUŽNIJA RIJEČ JE…

Napisala: Urednica bloga “Zapisi Ljutih Baba”

„Ako izdate nekoga, gubite jedno od najvećih blaga života, gubite sposobnost da vjerujete. Jer, bez povjerenja, ljubav nije moguća“

Da netko upita koja je najljepša riječ na svijetu, većina ljudi bi s lakoćom odgovorila – majka.
Ili možda ljubav. Mir?
Međutim, večeras me nešto zaintrigiralo da se zapitam koja je najružnija riječ na svijetu? Prva koja mi je pala na pamet jeste izdaja.
I više je niti jedna riječ, koliko god razmišljala, nije uspjela skinuti s trona.

Izdaja je oblik prijevare. Izdati nekoga znači iznevjeriti nečije povjerenje, nečija očekivanja u lojalnost ili povrijediti interese grupe kojoj subjekt pripada. Najčešće uzrokuje jake osude i nije omiljena ni među onima kojima ide u korist. (izvor wikipedija)

“Vidje Hrvatska˙ puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda!”˙
A. G. Matoš

Kroz povijest izdaja je smatrana jednim od najgorih činova koje osoba može učiniti za grupu kojoj pripada (državu, narod, pleme, vojsku itd.) i uglavnom se oštro kažnjavala.
Izdaja može biti
* odavanje povjerljivih informacija ili tajne drugim osobama ili općenito,
* ostavljanje osobe ili skupine na cjedilu.

Iako se danas ubojstvo smatra najgorim zločinom, u prošlosti se veleizdaja ili politička izdaja (države, naroda itd.) smatrala gorom. U engleskom zakonu srednjeg vijeka izdaja se kažnjavala vješanjem, davljenjem i, na kraju, siječenjem na četiri dijela za muškarce, odnosno spaljivanjem na lomači za žene (zakon koji je bio na snazi sve do 1814.).

U kršćanstvu, Juda Iškariotski, apostol koji je izdao Isusa Krista
za 30 srebrnjaka, bio je izložen najgorim mukama. Njegovo ime danas je simbol izdaje i jedan je od najomraženijih ličnosti u ljudskoj povijesti.

U Danteovoj „Božanstvenoj komediji“ najniži krugovi pakla su određeni za izdajnike. Pakao ima 9 krugova u obliku ljevka. Što je krug niži i uži, to je grijeh veći. U devetom, najnižem i najužem krugu smješteni su izdajnici.

Izdaja prijatelja je prva vježba za izdaju domovine.

Stavi veo preko lica, ime ti je izdajica, da te ljudi ne prepoznaju – kaže u svojoj pjesmi Ivo Amulić.
Ljubavna izdaja ostavlja vječno gorak okus u ustima. Postoji li za osobu koja voli i vjeruje riječ od koje više strijepi?

Netko je rekao da je izdaja stvar percepcije?!! Što je za jednog izdaja za drugog je dobitak. Ali izdajnika prezire i onaj koji je od njega imao koristi.

Juda Iškariotski se nakon izdaje objesio na drvo vrste Cercis Siliquastrum, koje je kasnije prema njemu nazvano Judino drvo.

Sve je dobro kada ti drugi oproste. Ali hoćeš li izdaju oprostiti sam sebi?
Možeš li?

 

Autor: preuzeto sa bloga Zapisi Ljutih Baba

© 2011 copyright by Hrvatsko Pero Istine & Zapisi Ljutih Baba.blog.hr

Semper Magis & Franjo Kobe, sva autorska prava zaštićena.


 
Komentiraj

Objavio dana 1. ožujka 2011. u Hrvatska danas

 

Perfidni novinari kontra hrvatskoga čovjeka

Napisao: Venator Croatian

Kako dosta pišem o svemu, a osobito o domoljublju, pitao me neki dan prijatelj: Zašto to pišeš? Zašto trošiti vrijeme na ove članke? Raditi analize, čitati dokumente. Ljudi su bez posla, dobivaju otkaze, plaće nikakve. I onda mi reče: „Zar smo se za ovakvu državu borili? Ma bacio bi pušku i pobjegao u Njemačku, kao neki, da sam znao da će biti ovako.“

Jednostavno se pitam – Zašto? Kada ništa ne možeš popraviti? Na vrhu (u vlasti) nisi da bi što mogao napraviti! Takva pitanja i sam si stalno postavljam, ali unatoč svemu pokušavam bar malo utjecati na svijest i savjest Hrvata da ljube svoju domovinu, Boga i obitelj. U moru zla koje nas okružuje, u beznađu ovoga svijeta očuvajmo svetinje koje životu daju smisao i puninu, upravo onda kad nam se čini da je sve izgubljeno. Spasiti nas može tek bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje, a polako vidim da se to gubi. Zato  neka nam oni koji još nisu izgubili vjeru, ljubav i nadu pokažu pravi put, istinu i život. Ako ovaj članak bude poticaj da bar netko progleda, bit ću presretan.

I dok jedni govore da je ovaj blog kao Glas Koncila, da smo iskompleksirani od komunizma, da je Hrvatska pokradena bez Srba i četnika i ostalih… da se gledamo u ogledalo itd…itd., ja se ne osvrćem, nego idem naprijed i želim vam prikazati snagu medija u Hrvatskoj.

Mediji su danas u svijetu najveća snaga: reklama, propaganda, televizor, PC, laptop, facebook i ostala elektronska pomagala i programi. Ipak, ono što je važnije od toga je čovjek koji sve to plasira na tržište, pred gledatelje i slušatelje, a to je zvanje novinara. O novinaru sve ovisi – kako će i na koji način tu informaciju prenijeti?

Želio bih da u ovome prikazu vidimo neke novinare i emisije koje se prikazuju u hrvatskim medijima.  Hrvatsko novinarsko društvo želi se još više zaštiti, jer osjetili su da su ugroženi. Sloboda govora, sloboda novinarstva mora biti uvažena od demokratskoga društva u kojem živimo – tvrde novinari. A posjeduju najmanipulativnije sredstvo u povijesti čovječanstva – elektronske medije, koji ljudi današnjice jednostavno upijaju. Pitam se je li koji novinar ikada bio kažnjen zatvorom, ili sve prolazi tek uz neznatnu novčanu kaznu?

Spomenut ću samo neke novinare, uz kraći osvrt na njihove dez/informacije.

Davor Butković

Davor Butković – Osoba koja najviše piše protiv hrvatskih interesa, čak je pisao i tijekom Domovinskoga rata, a najviše u korist stranih interesa. Svojom tzv. politikom izmišljao je afere i skandale samo radi povećanje naklade novina za koje je pisao. Stvorio je stil koji ponižava istinsko novinarstvo. Pitam se gdje je Hrvatsko novinarsko društvo da ispita njegove novinske stupce i sve ono što je pisao protiv hrvatstva, domoljublja, hrvatske Vlade,  Crkve, običnih ljudi. Zašto taj čovjek nije u zatvoru?

Jelena Lovrić

 

Jelena Lovrić – u svojim kolumnama više je puta rekla da se Hrvatska država mora civilizirati i očistiti od Šuškovih ustašluka. Gospođa Lovrić ne zna da su ministar obrane RH preminuli gospodin Gojko Šušak i njegov „ustašluk“ spasili Hrvatsku od četnika i Srba. I dan danas s izrazito negativnom konotacijom i mržnjom piše protiv svih hrvatskih vrijednosti.

 

 

Miljenko Jergović

Miljenko Jergović – pisac koji javno podržava Srbiju i piše protiv hrvatstva i domoljublja. Njegovi romani su toliko puni prostačkih i nemoralnih riječi i pitam se tko ih čita. Je li to njegov umjetnički stil, kulturni doseg ili bunt protiv hrvatskoga društva, morala, Crkve, domoljublja.

Boris Dežulović

Boris Dežulović – ne zaslužuje bilo kakvu pažnju jer je oličenje zla; svojim perom sije takvu mržnju da ju je nemoguće opisati.

Slobodan Šnajder

Slobodan Šnajder – omalovažava Dan domovinske zahvalnosti govoreći da je bolje slaviti žetvu i berbu.

Nela Vlašić – za Zvonka Bušića govori da je najpoznatiji hrvatski terorist.

Danko Plevnik – zagovornik teorije da je postojala katoličko-hrvatska  ustaška država.

Mirjana Kasapović – proglašava tuđmanizam mrtvim tvrdeći: na redu je Domovinski rat.

Drago Pilsel – Čovjek kojem smeta sve što je kršćansko, tako da i na taj način piše, a osobito protiv bl. Alojzija Stepinca.

Predrag Lucić – smatra Hrvate katolike budalama koje vuče za nos zbunjeni i nesigurni papa.

Denis Kuljiš – smatra da se ustaštvo provodilo 1991. godine, a Franju Tuđmana smatra opasnim, neuravnoteženim nacionalistom i bleferom.

Vladimir Bebić – proglašava prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franju Tuđmana firerom i divi se Balkanu.

Ima ih još… Svi su oni perfidni novinari koji rade kontra hrvatskoga čovjeka. I što reći onda o novinarstu!? O takvim ljudima koji rade na vodećim mjestima i uredništvima novina. Perfidni i lukavi novinari koji hoće hrvatsku javnost posvađati i zbuniti. I takvi novinari gostuju kao komentatori i na televizijama. Svi oni rade više štete nego koristi. A mi svi samo šutimo? Eventulno napišemo kakvo prosvjedno pismo i na tome ostane. Mrtva riječ na papiru. Mi dopuštamo već više od petnaest godina da oni pišu što žele blateći Domovinski rat, narod i domovinu, i još zarađuju na tome, na našoj naivnosti, nekritičnosti, dezorijentiranosti. Mi sve to upijamo, a osobito naša djeca. Kakva je zapravo naša stvarnost? U Hrvatskoj se 87 % stanovništva izjasnilo da su katolici, a preko 90 % ima kršćana. Kada bi taj postotak, ti ljudi s imenom i prezimenom prestao čitati novine, prestao gledati televiziju koja nam servira samo neistine, laži i nerealni život, pitam se: kako bi mediji reagirali? Bi li i što bi onda pisali? Bi li emitirali emisije takvih sadržaja? Bi li dali ostavke ili bi dobili ostavke?

Realne novinare možemo na prste nabrojati. Znate li ih vi? Koje novine uopće čitate? Gdje je Hrvatski tjednik Fokus koji se više ne izdaje? Tko li čita Hrvatsko slovo? Imamo li mi uopće prave hrvatske novine – realne, pune radosti, lijepih vijesti, poduzetničkoga duha…?!

Marko Perković Thompson pjeva o Bogu, domoljublju i obitelji. Promiče najvažije i navrjednije vrijednosti čovjeka. Ali, ako spomenemo njega, odmah ga se usporedi s ustaštvom. S kojom pravom? A novinari to jedva čekaju! Ne mogu ni napisati za ove novinare da su „hrvatski novinari“ jer to za mene nisu. Riječ Hrvat, hrvatsko je sveto ime za mene i to ne priliči svakome, neovisno o službi koju obnaša. U svakoj zemlji se cijeni iz koje si zemlje i ja mogu slobodno reći i viknuti: Ponosan sam što sam Hrvat!

Današnje novinarstvo u Hrvatskoj pripada najgoroj vrsti medijske manipulacije. Sijanje laži u javnosti i stvaranje virtualne stvarnosti na korist nekome, uz golemu društvenu štetu. I kako se boriti kontra takvih perfidnih novinara? Zar hrvatski čovjek ne zaslužuje bolje!? Gdje je tu novinarska etika, čast, poštenje? Ma nema je! Ljudi su danas sposobni na sve. Smještati politiku u kontekst Thompsonova koncerta krajnji je bezobrazluk. Zamislite 100 000 slušatelja. Pa koji pjevač u Hrvatskoj ima toliko slušatelja? Thompson je samo povod ovim perfidnim novinarima, a cilj su Vlada, policija, hrvatska povijest…

Zašto šute razne udruge? Zato što im to odgovara!

Ponosan sam što sam Hrvat – Marko Perković Thompson

Sjećate li se samo gostovanje Rade Leskovca u emisiji Piramida u programu HRT-a (2007.) Trebamo li dokazivati koliko nastup takvoga čovjeka vrijeđa dostojanstvo i ponos svih onih koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom? A svi znamo što je Rade radio za vrijeme Domovinskoga rata? Ili ne znamo? Smiju li se kroz medije ponižavati hrvatski branitelji – oni koji su za našu domovinu položili svoj život. No, Rade nije jedini slučaj. U emisiji „Nedjeljom u 2“ Aleksandar Stanković također radi sve što je moguće protiv hrvatstva i domoljublja. Njemu imponiraju sugovornici tipa Milorada Pupovca…

Zar moramo slušati Zorana Šprajca u Dnevniku i njegove podmukle komentare? Zašto je Zoran Šprajc promijenio svoje ime i prezime? Zar se boji svojih srpskih korijena?

Dobro je rekao Jozo Matić, hrvatski branitelj: “Svrha je svih tih uradaka, od Piramide i Kontraplana, preko Otvorenoga i Nedjeljom u 2, pa do Tragova, Latinice i Opće prakse kod puka stvoriti omrazu prema Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima, Katoličkoj crkvi, prema svemu što je bogoljubno, domoljubno i čovjekoljubno, prema samoj Hrvatskoj. Ovo su trenuci po kojima će nas djeca naša pamtiti. Ovo su trenuci kada glas poniženih Hrvata traži pravdu u vlastitoj domovini…“

Još zanimljivije je to kako državna televizija poziva Voju Stanimirovića da komentira o uhićenjima hrvatskih branitelja, za koje je izdala tjeralicu Republika Srbija. Znamo li što je Stanimirović radio za vrijeme Domovinskoga rata. Znate li vi? Bio je gradonačelnik Vukovara koji je govorio protiv Hrvatske s razarajućom mržnjom. I zamislite! On sjedi sada u Saboru i Vladi. I sve to na račun Hrvata koji mu to lijepo plaćaju iz državnog proračuna.

Od Republike Hrvatske očito se nastoji napraviti rastavljena zemlja, kako bi se stvorili uvjeti za njezino izjednačavanje s bivšim jugoslavenskim republikama, koje bi po ubrzanom procesu trebale ući zajedno u Europsku uniju. Zato se u unutrašnjosti, protiv Hrvatske poveo informacijski medijski rat. Hrvatsku se već strpalo u političku regiju, šport je već postao regionalni. Vratili smo se u Jugoslaviju.

Čini mi se da ona rimska poslovica i dalje važi: “Kruha i igara.“ Hoćemo li se kao narod napokon probuditi iz sna i pokrenuti svijest o Hrvatima – o našoj tisućljetnoj prošlosti,  sadašnjosti i budućnosti? Učinimo nešto dok nas još ima u ovim teškim, olovnim vremenima!

 

Autor: Venator Croatian

 

© 2011 copyright by Hrvatsko Pero Istine

Semper Magis & Franjo Kobe, sva autorska prava zaštićena.

 
7 komentara

Objavio dana 25. veljače 2011. u Hrvatska danas

 

KRIZA IDENTITETA

Napisala: Urednica bloga “Zapisi Ljutih Baba”

‘Srbi su u Hrvatskoj najbrojnija manjina u toj zemlji i unatoč činjenici da je njihov broj sada tek oko 200.000. Upravo zbog toga, naš je legitiman zahtjev da tražimo status konstitutivnog naroda u ovoj zemlji’, rekao je srpski ministar dijaspore Srđan Srećković u intervju za srpski list “Danas”.
Srećković je istaknuo da je srpski narod tek 2006. godine u Albaniji dobio status nacionalne manjine, dok, primjerice, u Sloveniji, gdje su Srbi najbrojnija etnička zajednica, nemaju ni priznat nacionalni status ni svoju organiziranu političku stranku niti su predstavljeni u parlamentu ili lokalnim vlastima.

Najave iz Srbije su izazvale rijetko identičnu reakciju HDZ, SDP i HNS koji poručuju: Srbi su manjina u Hrvatskoj, a to će i ostati.

Ako hoće da budemo dobri susjedi, neka se s tim ne šale. Mi smo posljednji put takav zahtjev platili s osam tisuća ubijenih civila i sedam tisuća ubijenih vojnika – odgovara potpredsjednik HDZ-a Andrija Hebrang.
– Od 7. stoljeća, preko srednjeg vijeka, Turaka, Jugoslavije, pa do Domovinskog rata mi smo se konstituirali, a oni nas demolirali. Neka ministar prolista povijest i uozbilji se, bilo nam je dosta njihova konstituiranja.

A koliko naši susjedi znaju o povijesti?

Istraživanje javnog mnijenja o poznavanju povijesti (znanje, neznanje, upotreba i zloupotreba povijesti) dio je projekta koji financira izaslanstvo EU u Srbiji.

“Čak 70% ispitanika smatra da je Srbija vodila isključivo oslobodilačke ratove.
Točno 40 posto ispitanih kaže da ne zna tko je granatirao Dubrovnik, a 14 posto misli da Dubrovnik nikad ni nije bio pod granatama.
Kad se zbroji i one koji misle da su Hrvati granatirali sami sebe, ukupno 79 posto Srba ne zna tko je granatirao Dubrovnik.
Što se točno dogodilo na Ovčari ne zna 91 posto ispitanih, a petina ih misli da Sarajevo nikad nije bilo pod opsadom.
Na pitanje tko su bili suradnici okupatora u Drugom svjetskom ratu, samo 33 posto će ih reći da su to bili četnici.
Njih 40 posto smatra da su četnici bili – antifašisti. Ali na direktno pitanje jesu li četnici Draže Mihajlovića činili ratne zločine nad civilima, 65 posto će ih priznati da je tako.
Pola ih ne priznaje da je većina Židova iz Srbije stradala u Drugom svjetskom ratu, nego vole vjerovati da su ili pobjegli ili su ih Srbi spasili.

Rezultati istraživanja pod nazivom “Novosti iz prošlosti” pokazuju da 68 posto Srbije vjeruje u povijesnu nadmoć svoga naroda u odnosu na druge narode.
Najviše ili 39 posto Srba kao da nikad nije išlo u školu, jer misle da su Srbi oduvijek na Balkanu, a 29 ih je sigurno da su došli prije Hrvata. Dvojku bi dobilo samo njih 22 posto koji znaju da su oba naroda stigla zajedno s Karpata. Samo 27 posto Srba zna da je Hrvatska imala svoju državu u srednjem vijeku.”

Najviše zabrinjava, dodaje se, da su najveće predrasude pokazali najmlađi ispitanici, oni između 18 i 29 godina.
Istraživanjem Beogradskoga centra za ljudska prava bilo je obuhvaćeno 1086 punoljetnih građana Srbije

Međutim, ovakvom znanju običnog puka u komšiluku nije za čuditi kada
srbijanska književnica Dragoslava Koprivica, autorica romana “Besmrtni Castro i srpski rod” tvrdi da bivši kubanski predsjednik Fidel Castro korijene vuče iz Srbije, a s obzirom na značenje njegova imena ondje bi se zvao Verko ili Veroljub.

“On je poseban Don Kihot našeg vremena, nositelj programa nade, lucidni intelektualac koji me istinski inspirira i plus naš dalji rođak.
To sam saznala proučavajući sve velike knjige i intervjue stranih autora sa Castrom.
Castrov otac je Kelt iz španjolske Galicije, malog mjesta Lugo.

Svi profesionalno ozbiljni i neucjenjeni povjesničari znaju da su Kelti Srbi.

Castrov otac je Angel Castro. Nisam našla nijedan dokaz da Angel Castro ne bi mogao biti Anđelko Kastratović”, pojasnila je Dragoslava Koprivica.

Slijedom istog, složila bih se sa komentarima po forumima:

1. Nismo potomci Adama i Eve nego su Adam i Eva potomci Žike i Dare.
2. Žikina dinastija je primila deset zapovjedi kada je Milorad izvodio Srbe iz hrvatskog ropstva
3. Mi smo svi Srbi samo je Obama Hrvat.
4. Fidel Kastro ima srpsku mirovinu.
5. Shi Huang-Ti je bio Srbin jer samo Srbin može ujediniti Kinu po prvi puta.
6. 500 miliona srpskih pingvina živi na Antartici
7. Srbi najmanje znaju povijest ali imaju najbolji humor.
8. Tko nije Srbin, ili laže ili je lud.
9. Sve je srpsko osim francuskog ključa.
10. Točka 3. je čista laž, i Barak Obama je Srbin. ( “znači, reč obama dolazi od reči obmana koja je staro srpska reč a ta njegova crna put je takva jer on vuče korene iz Afrike a svi profesionalno ozbiljni i cenjeni profesori istorije znaju da su Srbi vekovima vladali celom Afrikom”).

Imam krizu identiteta.
Nadam se da Tihomira Purdu neće izručiti Keltima.
I da će se naši političari srpske najave uzeti za ozbiljno.
Sada se smijemo, samo da poslije opet ne budemo plakali.

 

Autor: preuzeto sa bloga Zapisi Ljutih Baba

 

© 2011 copyright by Hrvatsko Pero Istine & Zapisi Ljutih Baba.blog.hr

Semper Magis & Franjo Kobe, sva autorska prava zaštićena.

 
7 komentara

Objavio dana 20. veljače 2011. u Uncategorized

 

Druže Tito mi se ne kunemo… Obračun s komunizmom i Jugoslavijom

Napisao: Franjo Kobe

 

Ne mogu se više točno sjetiti pripadam li posljednjoj ili pretposljednjoj generaciji „Titovih pionira“ jer je nedugo nakon mog „svečanog“ primanja u tzv. pionire uslijedilo osamostaljenje Republike Hrvatske, a s njim su polako nestajali i svi ti duhovi komunizma.

Put jednoumlja kojim smo svi nekada morali proći – “Titovi pioniri”

No, ipak se djelomično sjećam te cjelokupne „ceremonije“. Sjećam se jednoumlja kojem smo svi bili podvrgnuti  tih vremena, a kojeg sam možda tek danas u cijelosti svjestan. Sjećam se jako dobro riječi koje sam tada, kao dijete, morao pjevati: „Daj mi majko iglicu i crvenog konca/ da sašijem titovku za ranjenog borca.“ Taj ranjeni borac, koji možda i nije bio ranjen, je jedan od onih koji su mom pradjedu stavili omču oko vrata pri egzekuciji u zloglasnoj Zenici (KPD – kazneno popravni dom u Zenici) samo zato što je bio hrvatski bojnik, časnik Crne Legije. Taj borac sa titovkom je možda baš onaj koji je djedovog starijeg brata streljao u Bleiburgu samo zato što nije htio napustiti svoje suborce, iako su „Crnci“  krenuli u juriš i probili obruč. Taj borac je možda baš onaj koji je moga djeda smjestio u zatvor od 1945. do 1949. samo zato što mu je otac bio „ustaša“.

Zloglasni kazneno popravni dom u Zenici

Vjerujem da su nama Hrvatima obiteljske priče jako slične te da se dosta Vas, dragi čitatelji, može prepoznati u ovome članku. Meni ova priča o vlastitom sjećanju na pionire predstavlja svu perfidnost komunističkog režima. Komunisti, koji su mi pobili pola obitelji i sa tatine i sa mamine strane, su od mene pokušavali napraviti „pouzdan mladi kadar“, komunistu s ogromnom vjerom u dobrog i pravednog „vođu“ svih „naroda i narodnosti“ naše… znate već kako ide dalje. Ne volim tu riječ uzimati u usta, a niti stavljati na papir.

Zatim su došle famozne „devedesete“ i Hrvatska je napokon postala slobodna. Tada sam od svoje majke po prvi puta čuo sve priče o onomu o čemu se do tada šutjelo; što iz straha, što iz tuge i bola. Čuo sam priče o tatinom djedu i vješanju u Zenici, o djedovom bratu, o slikama u crnim odorama koje je moja mati kao djevojka krišom gledala kod djedove sestre, o maminom djedu za kojeg se ni danas ne zna gdje je zapravo poginuo.

Do tog je trenutka „naš drug Tito“ za mene bio kao neka vrsta djeda. Djed koji se smješkao sa svepristunih slika ovjenčan hrpom odlikovanja, čije se ime izgovaralo sa strahopoštovanjem. Mamin otac je jednom završio u zatvoru samo zato što ga je opsovao javno ispred svoje kuće. Međutim, u očima malenog dječaka, Josip Broz je tad bio „Drug Tito“, naš Tito. Nakon devedesetih, kada je prestalo pranje mozga i kada se u obitelji opet slobodno moglo pričati i misliti hrvatski, ta slika je nestala, štoviše, taj njegov pijedestal se srušio.

Zbog zanimanja za povjest moje obitelji i zanimanja za njihove, kao pripadnika Crne Legije, razloge pristupanja hrvatskoj vojsci, počeo sam proučavati Drugi Svjetski Rat. Iz male znatiželje, stvorio se veliki hobi. Tko je zapravo bio Josip Broz? To malo tko može reći sa sigurnošću, budući da danas postoje jako kontroverzne priče o njemu kao i poneke teorije zavjere. Možemo krenuti od Joshua Ambroza, bečkog židova, koji je pohađao istu školu kao i Adolf Hitler; preko moskovskog agenta NKVD-a koji je zamjenjen za pravog Broza pri njegovoj pogibiji u Drvaru; pa sve do Jože Broza, malog obrtnika, koji je svoj zanat izučio u mome rodnom Sisku i bio željan dalekog Beča i gospodskog života  Austro-Ugarske monarhije.

Zločinac Josip Broz

Sve priče se uglavnom svode na jedno: Josip Broz je bio čovjek željan moći i položaja kojeg su sile prilika kao austrougarskog časnika odvele u rusko zarobljeništvo gdje je upoznao komunizam u kojem je vidio svoju šansu da ostvari svoje ciljeve. Ne mogu to tvrditi sa sigurnošću, no vjerujem da bi taj isti Broz, da se umjesto u Rusiji za vrijeme Sovjeta našao u Njemačkoj za vrijeme uspona NSDAPa i Adolfa Hitlera, odabrao i tu stranu ukoliko bi mu obećala moć, položaj i taj famozni „gospodski život“ o kojem je sanjao mladi zagorski težak.

Zločini NKVDa Katyn –  Broz je u Moskvi postao član zloglasnog NKVDa

Naravno, mi smo u svojim glavama u maniri velike obmane komunizma imali iskreiranu sasvim drugu sliku „našeg Druga Tita“. Možda je meni lakše, kao pripadniku mlađe generacije, biti kritičan prema komunizmu, suočiti ga s dozom realizma i sagledati sve realno. Tzv. Socijalističko samoupravno društvo se predstavljalo kao mali raj na zemlji. Međutim, krvavi temelji te kvazidržave su sazidani od ubojstava koja su se provlačila tjekom cjele vladavine tog krvavog režima. Kopije Staljinovih čistki kao primjerice uklanjanje pravog komuniste i istinskog Hrvata, Andrije Hebranga, ili kopiranje Staljinovih gulaga u obliku tzv. Golog Otoka.

Goli otok – Brozov “Sibir” u svemu je kopirao svoga učitelja Staljina

Komunizam nije bio raj niti su partizani oslobodili naš narod. Oni su se samo slučajno našli na strani pobjednika, a  to je, za neke možda gorka, istina Drugog Svjetskog Rata. Ostavimo postrani priče koje smo učili u školi, komunističke filmove, „Boške Buhe“, „Kozaru“ i ostalo. Sagledajmo realno tko su bili partizani. Ne sumnjam da je na svakoj strani bilo i dobrih i zlih ljudi, no ti isti partizani su ubijali na tisuće Hrvata i to ne samo ratnih zarobljenika, koji po Ženevskoj konvenciji na koju su se obvezali imaju pravo na zaštitu i ljudske uvjete ponašanja, nego i žene i djecu.

Kako možemo pričati o „oslobodiocima“ našeg naroda kada su ti isti partizani, koje smo mi gledali na filmovima kako pravedno ginu za nas, ubijali naše djedove i pradjedove, naše najmilije. Po iskazu jednog britanskog časnika bičevali su ljude bičevima za stoku gađajući ih posred lica te onako onemoćale od tog svakodnevnog teškog marša ubijali. Kako govoriti o „našim“ partizanima kada su ti isti „borci“ ubijali kako se kome prohtjelo. Iskaz jednog preživjelog sa Križnog Puta navodi kako „Ubije te kad i tko hoće, bez suda i optužbe. Na streljanju smo svaki dan od kako nas tjeraju iz Bleiburga“.

Hrvatska Golgota – Bleiburško polje u Republici Austriji

Po meni je krajnje ignorantno stilizirati tu propalu ideologiju te ju istu danas opet pokušavati prenijeti na mase Hrvata. Komunizam je mrtav. Umro je onog trenutka kada su Rusija i Kina shvatili  „kako se pravi novac“. Oni koji dovoljno poznaju povjest znaju da je Lenjin, po direktivi Carske Njemačke, poslan sa kuferima punim novca iz Švicarske da sruši Carsku Rusiju. Već je to dovoljan razlog zbog kojeg bi se napokon trebala skinuti maska pravednosti i borbe „za narod“ i dobro pogledati surova i istinita faca komunizma. Trebamo se suočiti sa jednom jednostavnom istinom, a to je da je komunizam gotovo ista ideologija kao i nacizam. Sovjetski su komunisti poubijali vjerojatno i veći broj što židova što pripadnika drugih naroda, a sve su ostale komunističke vođe, od Broza preko Čaučeskua pa sve do Maoa, pokušavale taj broj nadmašiti. Svatko od tih žrtava komunizma je bio nečiji sin, otac, brat, sestra, majka, kćer ili samo dragi član obitelji. Dvadeset i prvo je stoljeće, probudimo se i napokon osudimo komunizam kao ono što jeste, najveći zločin protiv čovječnosti poslije Velikog Njemačkog Reicha i Nacizma.

Lice komunizma danas – Kina i Rusija su se usredotočili na kapitalizam

Gospodarska supersila Kina – Investicije Narodne Republike Kine u Africi

Autor: Franjo Kobe

 

© 2011 copyright by Hrvatsko Pero Istine

Semper Magis & Franjo Kobe, sva autorska prava zaštićena.

 
4 komentara

Objavio dana 10. veljače 2011. u Hrvatska povijest