RSS

Arhiva Kategorije: Hrvatska povijest

Islamofobija među Hrvatima i u hrvatskom nacionalizmu

Napisao: Emilijo Lovrić

Ovaj tekst je osvrt na islamofobiju među Hrvatima i u hrvatskom nacionalizmu, sa njime pokušavam pojasniti neke poviestne činjenice što se tiče islamske religije i kulture u nas Hrvata, i kako su Hrvati islamske vjeroizpoviedi jednako vriedni kano braća kršćanske vjeroizpoviedi.
Znam da danas Hrvatima u Hercegovini i središtnjoj Bosni nije lako, ali njih napada sarajevsko-velikobošnjačka politika, i prema tome ne želim da netko pomisli da sa ovim tekstom branim Izetbegovićeve Bošnjake i anti-hrvate.

Ovaj tekst je napisan sa razlogom, da se sjetimo Starčevićevih i Pavelićevih rieči, da islamska religija nije negativna u hrvatskom duhu, nego pozitivna, što se je već i dokazalo kroz poviest.
I danas postoji određen broj muslimana koji nisu zaboravili svoje hrvatsko podrietlo, iako ih neki negiraju. Postoji i krug ljudi koji žele prikazati kako je Pavelić sagradio džamiju u Zagrebu da bi pridobio muslimane na svoju stranu, a u tome uobće nema nikakve logike.
Kako je Starčević govorio, a Pavelić radio: vjera ne određuje ni jednu naciju. Hrvat može biti katolik, pravoslavac, protestant, musliman, ateist, …, ali neka je Hrvat.”Dragi Bože, zašto ima danas toliko maloumnih ljudi koji su toliko kontradiktorni i ni osnovne stvari ne mogu povezati i napraviti razliku između pozitivne i negativne strane?

Zašto su danas hrvatski islamofobi najveći branitelji Starčevićeve ideje i prvi se deru “Bog i Hrvati” kad dođe vrieme… Taj pravaški pozdrav (“Bog i Hrvati”) dolazi od Otca Domovine dr. Ante Starčevića koji je zagovarao muslimane hrvatske krvi i europski bijeli islam u kojem nije prepoznao ništa drugo nego domoljublje, mir i red.

Velikani hrvatske povijesti

Velikani hrvatske povijesti

 

Na slici stoje četiri hrvatska velikana od davnina pa do današnjih vremena. Prvi je kralj Tomislav I. Trpimirović koji je kraljevao poviestnom Hrvatskom od Sutle do Drine u 925. godini i koji je održavao dobre veze sa Arabskim svietom koji je već tada bio dosta islamiziran i gdje se je nalazio muslimanski živalj.

Prvi poznati Hrvat koji je prešao na islam, bio je Džafer ben Abdallah Al-Saqlabi iz Dalmacije u vrieme slavnog kralja Tomislava.

Djawhar ben Abd Allah (Cavtat, Konavle, Kraljevina Hrvatska, 911. – ?, 992.), bio je osnivač Kaira i Al-Azhera.

Djawhar ben Abd Allah poznat je i kano Džauhar ben Abdallah Al-Saqlabi (Saqlabi = ime za Slavene – ma da Hrvati nismo Slaveni, ali mnogi su nas u ta doba pa i danas svrstavali kano Slavene), Djarshar, Djauhar, Djawhar, Gehoar, Jauhar, al-Saqlabi, al-Rumi, al-Siqilli, ibn-Anton (sin Antunov).

Kad su arabski gusari počeli napadati hrvatsku obalu u 9./10. stoljeću, Džafera su odveli kano slugu na dvor kalifa al-Khaima u Tuniziji. Kasnije je izgradio veliku karieru postavši državnik i vrhovni general u Maurskoj vojsci. Zauzeo je zemlju faraonova, i tako proširio Maursko carstvo od obala Atlantika do rieke Nil. Vodio je osvajanje sjeverne Afrike i osnovao novi egipatski glavni grad Kairo (al-Qahira), budući drugi najveći islamski grad nakon Bagdada. U 970. godini je izgradio džamiju, koju je imenovao Al-Azher (Najsvjetliji).

Službena hrvatska historiografija govori ne samo o njemu, nego i o približno 20 tisuća Hrvata koji su u središtnjem vieku, živeći na obalama Jadrana, ušli u islam i služili u njegovim carstvima kano vojskovođe, moreplovci, ugostitelji, paževi i slično.

Osim Džafera, poznati su nam i Maurohrvati koji su prešli na islamsku religiju.

Maurski Hrvati (Maurohrvati) su prvi riedki Hrvati koji su doprli do Španjolske u doba velike selitbe naroda, vjerojatno su bili pojedinci i grupice Hrvata koje su pri svojemu vojnom pohodu preko naših krajeva sve do Španjolske u 6. i 7. stoljeću, sa sobom kano zarobljenike ili plaćenike povukle čete zapadnih Gota (Vizigoti).

Međutim, to bi bile tek manje skupine koje su se tamo brzo asimilirale i izgubile, pa o njima kasnije više nema sigurnih zapisa. Prva jasno dokumentirana i češća nazočnost sigurnih Hrvata u Španjolskoj, počinje tamo u islamsko doba Kordovskog emirata i potom kalifata pod dinastijom Omayida, od 10. i 11. stoljeća.

Nakon propasti maurske vlasti u 15. stoljeću, oni se većinom preseljuju južnije u Maroko, gdje su njihovi islamizirani potomci u marokanskoj pokrajini Zagora dielom očuvani sve do danas.

Drugi velikan koji se nalazi na slici je Otac Domovine dr. Ante Starčević, moderni otac hrvatskog nacionalizma i čovjek koji je najviše od svih zagovarao bosanske i hercegovačke muslimane kano dio hrvatskog naroda, što se kroz poviest i kroz genetsko podrietlo pokazalo pravilnim, jerbo naši muslimani su bili hrvatski domoljubi, hrvatski ratnici, hrvatski pjesnici i hrvatski zatvorenici zbog svog domoljublja i zbog toga što su se izjašnjavali Hrvatima, a bili su islamske religije.
To jest važilo za većinu njih do kraja 20. stoljeća, jerbo tek onda nastupa nametnuti sukob/rat između hercegovačkih i središtnjobosanskih Hrvata na jednoj strani i također hercegovačkih i središtnjobosanskih muslimana na drugoj strani. Taj sukob bio je nametnut od strane komunističkih tajnih službi (UDBA, KOS), čak i sam Milošević je izjavio da mu je najveći uspieh u ratu bio to što je uspio zavaditi Hrvate i muslimane – naravno da mu je bio to najveći uspieh, jerbo Hrvate nije mogao pobiediti tamo gdje su bili složni (Dalmacija, Slavonija, Lika, …), nego je posijao sjeme mržnje na hrvatsko tlo između brata kršćana i brata muslimana u Hercegovini i Bosni, između braće koja su jučer bila složna, a danas su najveći neprijatelji, i sa tim lukavim planom srbska je vojska tiho osvajala tuđi teritorij dok su braća jedan drugome zabijali nož u leđa.
Ali hvala Bogu pa nemaju svi kratku pamet da prvo pucaju na brata, pa onda postavljaju pitanja, jerbo bosanska Posavina i turska Hrvatska (poznato je i ime hrvatska Bosna, a danas nosi ime bosanska Krajina) su krajevi gdje su Hrvati i muslimani stajali zajedno kano braća i branili svoju zemlju od zajedničkog agresora do kraja rata. Takva složnost je bila prisutna i u Tuzlanskom kraju (istina je da bi možda izbio sukob i tamo da se HVO nije stavio pod kontrolu Armije BiH) i na obalama bistre Drine, to jest u bosanskom Podrinju gdje je HOS častno branio tu zemlju od agresora pod komandom hrvatskog velikana Alije Šiljka i njegovih ljudi.

Treći velikan sa slike je svima nama dobro znan, a njegovo ime je Stjepan Radić. Stjepan, hrvatski domoljub koji je zajedno sa ostalim zastupnicima iz HSS-a u beogradskoj skupštini izgubio život u kukavičkom atentatu kojeg je izveo velikosrb Puniša Račić, koji za svoj zločin nije ugledao pravednu kaznu na ovom svietu.

Kada je Stjepan Radić stigao 31. siečnja 1926. godine u Sarajevo, na zboru na kojem je bilo 8.000 ljudi – a bilo je najviše muslimana među njima – iztaknuo je kako je došao do uvjerenja da su muslimani očuvali Bosnu i da oni trebaju biti naša veza s cielim islamskim svietom, da bez njih nema napredka u državi. Poslije zbora na banketu Radić je izjavio, među ostalim, da su muslimani uviek bili pravi predstavnici Hrvatstva u ovim krajevima. Nakon toga imao je sastanak s Reisom Cauševićem, koji mu je tom prilikom govorio kako treba da se zauzme za bosansko-hercegovačke muslimane, što je Radić obećao i činio. Kad se prouče zapisnici sa zasjedanja skupštine tadašnje “Jugoslavije”, što se može vidjeti i iz knjige profesora beogradskog fakulteta Koštunice i Čavoškog, neposredan povod za ubojstvo Radića u skupštini bilo je protivljenje zahtjevima Srba za rješenje muslimanskog i albanskog pitanja u roku od 24 sata, po metodi imanentnoj Srbima.

Jugoslavensko-komunističke vlasti su kasnije skrivale informaciju da je dr. Ante Pavelić bio prisutan na toj skupštini i da je svjedočio kukavičkim ubojstvima Radića i ostalih zastupnika iz HSS-ove stranke. Ubojstvo hrvatskih domoljuba – to je bila kap koja je prelila čašu koja je već ionako bila prepuna krvi Hrvata, ta kap povela je dr. Pavelića da je otišao u ilegalu i osnovao ustaški pokret sa ciljem borbe za slobodu hrvatskog naroda i njegove poviestne Domovine. U tom pokretu se je nalazilo najmanje 40% Hrvata koji su pripadali islamskoj vjeroizpoviedi.

Stjepan Radić, niti njegov brat Antun nikada nisu napustili Starčevićev temeljni stav da su bosansko-hercegovački muslimani dio hrvatskog naroda i Bosna dio Hrvatske. Važno je utvrditi da ni Starčević ni Radić nisu svojatali Bosnu i Hercegovinu kano područje, nego da su u prvi red stavljali narod u tim pokrajinama, a jedinstvo u etničkom smislu podkrepljivali su poviestnim i državnopravnim argumentima. Starčević, dakle, nije “osvajao” Bosnu, nego je kano prvi, nakon dugog razdoblja nerazumijevanja između Hrvata obiju vjera prihvaćao hrvatske muslimane kano jednake, kano dio hrvatskog naroda.Susret Stjepana Radića 1926. godine s mostarskim muslimanima u Hadžiomanovom stanu je opisao Vjekoslav Vrančić, u to vrieme član gradske sredbotvorbe HSS-a:
“Kad je predsjednik nakon večere stigao u njegovoj pratnji, velika odaja za primanje bila je dubkom puna uzvanika. Hadžioman je Radiću predstavio uzvanike jednog po jednog, među ostalim: Mustafu Čišića, Muharema Butuma, Muhameda Bekira Kalajdžića, Omera Balića, Ibrahim efendiju Ribicu, dr. Muhameda Riđanovića. Onda je Radića odveo u čelo odaje do minderluka, gdje je za njega bilo pripravljeno mjesto. Bez oklievanja, Radić se sageo, izuo cipele, sjeo na minderluk “ala turka”, podvivši noge poda se. Odajom je prošao žamor. Onda su i ostali posjedali po šiljetima i jastucima, koji su bili poredani uza zidove odaje. Pitanja i odgovori, anekdote, pa i šale trajali su dugo u noć, dok su djevojke u dimijama, malo pognuta tiela, tiho kano sjene, na vrhu tri prsta lieve ruke, desnu u znak izkrenosti oslonjenu na srdce, raznosile fildžane mirisave kave, za čije se obilje starala hanuma Aiša Arpadžić, Dervina žena.”

Četvrti velikan je nama hrvatskim nacionalistima/domoljubima dobro poznat, a to jest Poglavnik dr. Ante Pavelić, domoljub koji je nakon velikosrbskog kukavičkog napada na Radića i ostale zastupnike iz HSS-ove stranke otišao u ilegalu i osnovao ustaški pokret sa ciljem borbe za slobodu hrvatskog naroda i njegove poviestne Domovine. U tom pokretu se je nalazilo najmanje 40% Hrvata koji su pripadali islamskoj vjeroizpoviedi.
Čovjek kojeg danas mnogi slavoserbi (Starčevićeva rieč za domaće izdajice) nazivaju anti-hrvatom, jerbo se je usudio povesti otvorenu borbu protiv neprijatelja hrvatskog naroda i obnoviti hrvatsku državu na poviestnoj granici i osigurati Hrvatima koliko-toliko miran život dok je trajala obnovljena država prije nego što ju je jugo-komunistički agresor srušio do temelja.
Kano veliki ratnik i domoljub, sliedio je pravašku ideju Otca Domovine dr. Ante Starčevića, a pogotovu ideju o muslimanima Bosne i Hercegovine za koje se je pokazalo da su se u ustaškoj vojsci hrabro borili za novo-obnovljenu hrvatsku državu u kojoj su bili ravnopravni sa braćom kršćanima.
Naš Poglavnik toliko je volio naše muslimane, da je vlastitoj unuci dao muslimansko ime – Ajša.

Valja napomenuti da su se ustaški borci vratili u 90-im godinama za vrieme 2. Domovinskog rata (1991. – 1995.) pod imenom “HOS – Hrvatske obrambene snage”, a ta vojska se je borila za obnovu hrvatske države na poviestnoj granici, a ta granica se nalazi na bistroj obali Drine koja je oduviek razdvajala Srbe i Hrvate ter iztočnu i zapadnu kulturu.
U toj vojsci se je nalazilo 40% ljudi islamske vjeroizpoviedi koji su prihvatili Paraginu, Kraljevićevu i Paradžikovu ideju o obnovi hrvatske države na poviestnoj granici Drini, ali nažalost udbaško-komunistički izdajnici su ubili Kraljevića i Paradžika, Paragu čak zatvorili u zatvor, i uništili najbolje pravaše HSP-a i vitezove HOS-a zajedno sa tom vojskom, a onda je nastupio krvavi bratoubilački sukob o kojem sam već pisao gore.

I za kraj ove “priče” – mudžahedini i vehabizam nemaju nikakve veze sa islamom, a pogotovu sa europskim ne, i prema tome nema logike kad netko blati islam, a govori o zločinima bradonja koji se predstavljaju kano vehabije.

Ne možemo suditi jednoj Abrahamskoj religiji zbog pojedinih grupa koje siluju tu religiju. I kršćanska religija ima takvih lažnjaka puno – dobar primjer je Anders Behring Breivik, norveški luđak koji je pobio 77 i ranio 151 ljudi, i to čak iz reda svog vlastitog naroda, jerbo je vjerovao da su ljudi koje je pobio zagovarali multi-kulturalizam i arabske emigrante koji šire islam u Europi.
Eto, tu dolazi do ljudskog mozga koji ne shvaća religiju, kako kršćansku, tako i islamsku. Prvi temelj kršćanstva je ljubav prema bližnjem kako nas je učio Sin Božji Isus Krist, bližnjem kojem je Anders tako lako oduzeo život bez imalo milosti, bližnjem koji čak nije imao ni 18 godina. Ja razumiem i slažem se da je multi-kulturalizam zlo i da ti emigranti bez obzira na vjeroizpovied trebaju ostati u svojoj Domovini, a ne da izkorištavaju tuđu, ali takvo nasilje i krvoproliće nije nikakav način da se bori protiv zla (kano što je rekao Sin Božji Isus Krist – onaj tko se bori mačem, taj će i pasti pod mačem). Anders je zagovarao kršćansko čistu Europu i starokršćanske vitezove Templare, ali baš te stvari koje je on zagovarao nemaju veze sa time što je radio.
To je dobar primjer za kršćansku religiju, baš kano što je mudžahedin ili vehabija za islamsku religiju, pa prema tome, ako ćemo tako lako osuđivati islamsku religiju, onda možemo i kršćansku i sve ostale, a baš to je cilj Sotone, Antikrista i Lažnog Proroka.

Bog i Hrvati!”

© 2011 copyright by Hrvatsko Pero Istine & Emilijo Lovrić

HPI –  Franjo Kobe, sva autorska prava zaštićena.

 
2 komentara

Objavio dana 30. prosinca 2011. u Hrvatska povijest

 

ISKAZI: Istinski iskaz časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)a

Uredio Franjo Kobe

Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.

SJEČANJE ,NA DANE KAD SAM MOLIO BOGA DA ME UZME K SEBI

ČASNIK HRVATSKIH OBRAMBENIH SNAGA ( HOS )

Kako da vam pričam a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….

Stara je godina, 31. prosinac 1991. mjesto: Nijemci u Slavoniji…
Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od
Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane. Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište. Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama. Što je to: ironija ili sudbina?
Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju.
Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.

Nakon primljenih batina,u zatvor je došao D….. V……….-poznatiji kao Kapetan Dragan
sa svojim vojnicima (kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, neznam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.
Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…

Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše,
što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji. To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.
Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike. – Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas? – Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…

Ništa nisu odgovarali. -Uzmite ih vi a ja idem oprati usta-kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: -Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku!- Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli a oni udri po njemu, psuju. -Gluposti kako sada moliš a srpsku decu si mogao ubijati- viču na njega. Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama. Vrištao je a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje. Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.
Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.
Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol. Sjeo je i rekao: -Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija- kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.

Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka. Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu. Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“. –Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.
Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla. Ježim se i brišem suze kad se sjetim. Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili?
Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?” Dragan mirno odgovori: -Ne još njega- jer On je i dalje čučao na podu…

-On je moj.- Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.
Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane. „Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.
Prvo su počistili stol a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola a četnici udaraju po leđima. „Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih. Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.
Sada sam ja na redu. Dragan stane ispred mene i reče:-Tebe ću ja osobno. Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi- viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.
A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno. Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“. Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima. Izdere se na Dragana: -Čobane jedan što ti tu radiš u Jugoslaviji, tko ti je dozvolio da mi otmeš zarobljenika? Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije. Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene. Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.

KPD -Sremska Mitrovica -Posebna priča

Put iz Novog Sada za S.Mitrovicu bio je normalan, bez nasilja, samo tu i tamo provokacija i uvreda na račun hrvatstva. Ulazak u Kaznionu velikih zidova, zatvorenici (njihovi kriminalci na robiji) čiste dvorište, metu i tačkama odvoze snijeg. Nakon izlazka iz vojnog vozila, mislio sam da će biti kao u normalnom zatvoru, nisam ni slutio što me čeka. Kako sam imao na sebi samo SNB donje rublje (dugačke gaće i majicu s kratkim rukavima), na glavi mi je bila mreža koju su mi stavili u bolnici u Novom Sadu (šivana ozljeda na glavi). Stražar viče da se kreće. Skakutao sam na desnoj nozi, lijeva mi je bila oduzeta od ranjavanja, korak po korak. Robijaši su prvo pitali stražara da li sam nov ovdje a kada su dobili potvrdan odgovor i dozvolu da mi zažele “dobrodošlicu” stali su me udarati šakama, metlama i lopatom za snijeg. Od udaraca sam se srušio na zemlju a oni su me nastavili cipelariti. Kad je stražar vidio da su pretjerali, njih je otjerao a meni je naredio da se dignem. Nisam mogao i zato je slijedio udarac palicom. Naredi robijašima da me podignu i dovedu do stubišta, koja su išla prema dolje. Stražar me gurne dolje niz stubište. Kako sam nekoliko puta udario glavom, pao sam u nesvijest. Probudio sam se u mračnoj prostoriji, očito je to bila izolacijska samica. Na vratima je bio tračak svjetla. Kako sam bio žedan dovukao sam se do vrata i počeo lupati po njima da dozovem stražara. Kada se pojavio počeo je strašno psovati da zašto lupam. Otvorio je vrata i udario me čizmom u glavu, čelo i nos. Potekla mi je krv pa sam mu zakrvario čizmu. Zaurlikao je “jebem ti majku ustašku, imaš da mi čizme očistiš”. Čuo sam kako govori i znao sam da nije iz Srbije. Bio je hrvatski Srbin.
-Gospodine, stražaru čizme su čiste.
-Pas ti mater na šta ti ja ličim, na gospodina. Bio bi da nema vas prokletih ustaša.
– Šta si htio? pita me.
-Vode druže.
Šutio je jedno vrijeme. Zatim je otišao iz čelije. Vratio se i pogledao kroz otvor. “E, ujo si tu”, smije se kao lud, “si još žedan?”. “Donio sam ti vodu”. Pomislio sam, hvala Bogu i čekao da otvori vrata, ali ništa.
Čaša vode, ima i ovdje ljudi
– Ej, hoćeš vode ili ne? Ogovorim da sam jako žedan i da bih htio a on me pita što onda čekam. Gledao sam zbunjeno i tražio neki drugi prozor ali njega nije bilo. Pitao sam stražara gdje je voda a on se smijao kao lud. Kaže mi: “Tu sam ti ostavio pred vratima. A šta bi ti htio da te još i konobarim” Tako mi reče i ode. Htio me psihički uništiti. Donio je vodu i ostavio je ispred zaključanih vrata.
Prošla je noć ili dan, ne znam. Vrata su otključana i ušao je mladi stražar. Uperio je svjetlo svjetiljke u mene i pitao me kako se zovem. Kada sam pristojno odgovorio opet je pitao što znači ova voda ispred vrata. Kada sam mu sve ispričao dalje me pitao kada sam došao i odakle, a ja sam mu ispripovijedao da sam ranjen, da sam bio u Šidu i Novom Sadu te da su me još i robijaši pretukli. Pogledao me i dao čašu vode uz napomenu da to ne bi smio činiti pa čak ni biti ovdje. Prije nego me zaključao rekao mi je “sretno!” Pomislio sam, hvala Bogu i bio zahvalan na činjenici i nadi da ima još dobrih ljudi.
Prošlo je dulje vrijeme. Valjda je bilo podne. Opet se otključaju vrata. Ulazi jedan drugi stražar a s njim robijaš ili naš zatočenik te mi donesu jelo. Rijetka kukuruzna kaša jako zasoljena u običnoj vojničkoj šaljici za čaj. Probao sam i razmišljao da li da popijem ili ne. Mislim, tko zna kad ću drugi put dobiti nešto za jelo. Najgore mi je što je jelo slano a ne daju vode. Tako svaki dan, doručak, ručak. Šaljica kukuruzne kaše ili neka tekućina u kojoj je nešta bilo kuhano, uglavnom nejestivo, bljutavo ili preslano.

Ako trebam umrijeti daj Bože da bude brzo

Došao je dan ispitivanja. Naređuju mi da izađem iz čelije. Skačem na desnoj nozi a
stražar me udara po leđima. “Hajde brže mater ti jebem, brže. I vi bi do Zemuna a ne možeš ni ko čovek da hodaš”. Došao sam u hodnik gdje već čeka nekoliko naših branitelja. Stoje pred različitim vratima okrenuti prema na zidu s glavom dolje i rukama na leđima. Stanem i ja, mislim da sam bio peti ili šesti na redu. Čekamo i ne smijemo međusobno razgovarati ni pogledati se. Iz prostorija čuješ kako se deru četnici a naši jauču i zapomažu. Čujemo kako ih tuku a ja mislim “Bože ako trebam umrijeti, daj Bože da bude brzo”. Vrijeme prolazi a ulazi se jedan po jedan. U obrnutom smjeru izlaze pretučeni, krvavi, razbitih noseva. Jedva hodaju od bola.
Dođe vrijeme da i ja uđem. Uđem i pogledam. Za stolom sjedi oficir JNA po činu kapetan, visok padobranac po rodu vojske. Pohvali se da je bio na Mitnici i pita me gde sam ja bio i šta sam bio, te kojoj jedinici. Odgovorim mu da sam kuhar. Istoga trenutka stražari udri po meni. “Ma majku vam ustašku pa tko se onda borio?” Gledam ga i kažem da mi je to struka. Oni opet udri po meni. “Majku vam vašu ustašku pa svi ste vi tu kojekakvi kuhari, stražu čuvali, pa koliko je vojske onda bilo? Odgovaram mu da mi je i na regrutaciji za JNA upisano da idem u školu za kuhara. Ne vrijedi pa opet dobivam grdne batine. Padam i ostajem ležati na podu. Na to kapetan reče da sve štima ali gde sam bio kad si trebao ići u JNA 1987. godine jer me nema u evidenciji a sada sam se našao u HOS-u. Naredi da me odvedu u zemunicu. Podigli su me i tukli po nogama. “Ajde brže, skači!”, viče stražar. Popnemo se gore stubama tako da sam skakao na desnoj nozi. Izlazimo van na neko dvorište a vrijeme je bilo hladno. Skačem tako samo u dugim gaćama i kratkoj majci a vani ispod nule. Vode me kroz jedna vrata, pa kroz druga i tu ugledam nekakve križeve i neprepoznatljivu hrpa pokrivenu limom. Stražar otkrije lijevu stranu te čudne građevine pa me gurnu unutra. Pao sam nekome na glavu i preko još dvojce. Oni zajauču. Netko zapali žarulju jer je struju davao agregat i reče mi da si nađem mjesto. Sve je bilo mračno od slabe struje. Dopuzao sam do jednog našeg branitelja s kojim sam podijelio samo jednu deku kojom se pokrivaju konji. Sjedeli smo na bali slame, bosi i polugoli. Četnici su bili još iznad nas s uperenim puškama. Robijaši su mijenjali tri kante za koje sam kasnije doznao da je jedna za veliku nuždu, u drugoj je bila voda za piće a u treću su nam stavljali hranu. Nisam znao da ne smijemo međusobno pričati pa čak ni šaptati pa sam pitao brata do sebe da li je dugo tu. On mi je samo stigao reći “šuti” a četnički gad i smrad ispali rafal u njega i usmrti ga.
Jama, ili zemunica bolje rečeno, bila je otprilike na 14 puta 8 metara. Tu nas je bilo oko 30-40,što živih što mrtvih. Nisam znao da se ne smije ni šaptati a kamo li pričati. Zbog mene je čovjek poginuo i zbog toga me savijest i dan danas peče. Nisam znao da nas stalno prisluškuju. Tada stražar objasni: -Ovo vam je novi. Ti mu zenga objasni pravila. 1. nema međusobnog kontakta. Kada se to prekrši stražari kroz otvor ili zapucaju ili bace ručnu bombu, 2. nemaš nikakva prava na lječnika jer ako te nešto zaboli dobivaš umjesto lijeka metak, 3. nitko živ ovde neće izaći, samo ako si zasluži-smije se stražar. Nagrada je samica a igra je ruski rulet kojeg sam samo uz Božju pomoć preživio sedam puta.

Preživio sedam puta streljanje

Kako da vam sve to opišem. Otvorili bi rupu, spustli ljestve te prozvali šest zarobljenika. Na jednom kraju otkriju zemunicu i na njezin rub postroje tu šestoricu. “Glavni igrač”, znam samo da su ga zvali “vojvoda“ uzme kolt i stavi jedan metak u bubanj. Mi odozdo gledamo kako uvijek kreće od desne strane. Klik, klik, klik, bum i jedan padne mrtav među nas. Ostale samo gurnu u jamu. Tako sam i ja sedam puta bio izveden. I samo Božjom voljom i srećom preživio svih sedam puta.
Bio sam 72 dana u zemunici
U toj zemunici sam bio 72 dana. Bez ikakve liječničke pomoći, bez higijenskih uvjeta, bez da smo promijenili prnje koje smo imali na sebi. Dva puta na dan bi nam sasuli ili kukurznu puru, kako su je zvali ili kako bi moji u Podravini rekli-ščavu. Ne znam kako sam to sve preživio. U međuvremenu su nas izvodili skoro 1-2 puta dnevno van na nekakva ispitivanja ali to nije imalo veze s ispitivanjem. Bilo je to samo iživljavanje i batinanje.
Nikada neću zaboraviti dan 16. siječnja 1992. godine kada je bila Hrvatska priznata
kao samostalna država. Ne znam kako sam preživio. Bio sam na ispitivanju kada su došli četnici na to zatvorsko groblje. One koji su bili u zemnunici četnici su izveli napolje gdje su ih pretukli do smrti, neke strijeljali. Došao sam kasnije izmlačen te bačen unutra. Ne mogu vam reći taj osjećaj krvi i smrada od naših momaka koji su ranije bili ubijeni a njihova tijela su se lagano raspadala. Mi ni živi ni mrtvi moramo među njima ležati i živjeti. Sjetio sam se Drugog svjetskog rata i Bleiburga, masovnih likvidacija.

Ne mogu opisati taj j…….  strah

Došla je večer a vani su se začuli koraci čuvara. Otvorili su otvor, spustili ljestve i
povikali da se izlazi van. Ja sam bio u samom uglu nasuprot otvoru. Nekako sam si privukao dvije bale slame i iščupao dvije ili tri deke. Ne znam. Uglavnom smijestio sam se i od umora kao da nisam mogao odgovoriti. Javila su se petorica koji su prišli ljestvama a tada odjednom jako svijetlo i rafal po njima. Ja sam sada šutio kao da sam mrtav. Jedan četnik posvijetli lijevo i desno te reče ostalima da nema živih, da su svi mrtvi. Ne mogu nikome opisati taj j…….i strah kada sam bio među mrtvima. Nije mi bilo ni hladno, niti sam bio gladan ili žedan. Mislim da je bilo pred jutro kada su opet otvorili otvor i počeli izbacivati leševe. Nato jedan robijaš primjeti da sam ja još živ. Pogledaju i stražari a ja sam se pravio da spavam. “Pas mu maju to je onaj hosovac”, reče mlađi stražar a robijaš ga upita kakve su tu razlike između mupovaca, zenga, hosovca. Nato stražar odgovori da samo zna po priči drugih da se ne boje toliko mupovaca, ali zenge i ovi hosovci su pravi luđaci, poput arkanovaca. Tada mlađi stražar, kasnije sam doznao da je bio iz Vojvodine, naredi da me izvade van jer ako sam preživio ono sinoć da zaslužujem da živim još koji dan. Na upit robijaša stražar objasni da odavde nitko neće na razmjenu i da će svi biti likvidirani a rupa poslije zatrpana. Iznijeli su me van a istovremeno naiđe neki major jer da traži jednog zarobljenika. Ne može ga naći. Pokaže neki papir a stražar reče da sam to ja. Kada me major ugleda reče mi naglas “Jebote pa ti imaš više sreće nego pameti!” On naredi da me prebace u samicu gdje sam se već počeo lagano gubiti.

Isprao sam smrad i krv sa sebe

Lupao sam po vratima i vikao da mi daju vode i da hoću van. Lupam tako a stražari
naređuju tišinu. “Tko se dere jebat ću mu majku!”. Ja uporno lupam i dalje. Dotrči i drugi stražar “pusti to je onaj ludi hosovac”. Prvi mi prijeti i kaže “mater mu jebem sad sam baš legao spavati, sad ću ga”. No drugi me brani jer da svojom galamom j…… ostale zatvorenike u čelijama. Onaj drugi otvori susjednu prostoriju gdje su bila dvojica pa udri po njima. Tako je to bilo cijelu noć, dan ili dva. Znam samo da sam kasnije bio izvađen iz samnice i da su me stavili pod hladan tuš gdje sam malo isprao smrad i krv sa sebe. Tu sam se mogao nakon gotovo 78 dana prvi puta presvući a zatim su me zatvorili u susjednu prostoriju k onoj dvojici koji su zbog moje galame dobili batina. Bio je to Tomislav Šrenk iz Vukovara, branitelj na Mitnici i Atila Lenart , Mađar iz Vojvodine. Tu smo smjeli razgovarati pa smo se upoznali a ja sam se smijao a i sad mi je smiješno kad se sjetim njih. Poludili su skoro od moje galame i molili da me četnici ubiju ili zatuku. Znam da nije smiješno ali u onoj situaciji u kojoj smo bili ja sam lupao po vratima a stražari po njima. Bio sam nekoliko dana tu među njima a kasnije su me stavili gore u sobu. Soba je bila 2/3 a kada su me ugledali ostali zarobljenici onako čupavog i smrdljivog po krvi, leševima i znoju, nitko nije htio da budem blizu njega, osim jednog Vukovarca koji se zvao A…. L….. Odveli su me do prostorije gde je bila kopanja i WC. Tu sam se umio i popio malo vode i još jednom pao u nesvijest. Momci su me istrljali vodom pa sam se osvijestio. Tada sam dobio i odjeću.

Moja majka je doputovala iz Njemačke

Nekoliko dana kasnije doputovala je moja majka iz Njemačke direkt u Srbiju, preko veze. Prvo u Beograd a zatim do Sremske Mitrovice. Ostavila mi je 300 DM koje su mi pretvorili u srpsku valutu. Dečki koji su bili u 2/3 sjetit će se kada sam mogao kupiti cigarette, coca-colu, kekse, štrudle. Hahaha koju smo ludost napravili. Dugo nismo jeli nešto poštenoga a sada naglo slatke kekse i pili coca-colu. Jao kad se sjetim kako smo se gurali tko će prije na WC. Dosta, dosta.

Najljepši i najsretniji dan

Najljepši mi je i najsretniji bio dan 27.ožujak.1992. godine. Nemetin kod Osijeka- RAZMJENA. Nikada to neću zaboraviti kako su nas ljudi dočekali. Kud god da smo prošli bili su na cesti s hrvatskim zastavama, plakati nama upućeni. Dijelili su nam hranu. Janjci i prasad se pekla. Zaustavljali su ljudi autubuse da se s nama rukuju, da izađemo da pojedemo i popijemo. Liječnicima se kosa dizala na glavi. Prema njihovom nismo smjeli toliko jesti dok se ne priveknemo na hranu.

Ali kako da ne izađeš van, suze mi i sad teku.

Čitajući iskaze poput ovih sjetim se i danas svega, kao vjerojatno većina nas koji nosimo neke svoje traume i posljedice rata, no ipak najteže je kada vidimo naše branitelje i generale osuđene kako trunu po tamnicama, dok srpski Michael of Yugoslawia danas gostuje na vjenčanju Princa Williama i Katherine. Hrvatima je nametnuta uloga u svijetu, i to da šutimo zbog mira u “regionu” kako to mediji vole reći, ipak se nadam da ćemo nekolicina nas nositi istinu u srcima i prenijeti sve našoj djeci i unucima da se ne zaboravi, posebice Hrvatska Golgota – VUKOVAR…živjeli naši branitelji, neka im je laka hrvatska zemlja. (napomena urednika)

 
4 komentara

Objavio dana 29. travnja 2011. u Hrvatska povijest

 

Druže Tito mi se ne kunemo… Obračun s komunizmom i Jugoslavijom

Napisao: Franjo Kobe

 

Ne mogu se više točno sjetiti pripadam li posljednjoj ili pretposljednjoj generaciji „Titovih pionira“ jer je nedugo nakon mog „svečanog“ primanja u tzv. pionire uslijedilo osamostaljenje Republike Hrvatske, a s njim su polako nestajali i svi ti duhovi komunizma.

Put jednoumlja kojim smo svi nekada morali proći – “Titovi pioniri”

No, ipak se djelomično sjećam te cjelokupne „ceremonije“. Sjećam se jednoumlja kojem smo svi bili podvrgnuti  tih vremena, a kojeg sam možda tek danas u cijelosti svjestan. Sjećam se jako dobro riječi koje sam tada, kao dijete, morao pjevati: „Daj mi majko iglicu i crvenog konca/ da sašijem titovku za ranjenog borca.“ Taj ranjeni borac, koji možda i nije bio ranjen, je jedan od onih koji su mom pradjedu stavili omču oko vrata pri egzekuciji u zloglasnoj Zenici (KPD – kazneno popravni dom u Zenici) samo zato što je bio hrvatski bojnik, časnik Crne Legije. Taj borac sa titovkom je možda baš onaj koji je djedovog starijeg brata streljao u Bleiburgu samo zato što nije htio napustiti svoje suborce, iako su „Crnci“  krenuli u juriš i probili obruč. Taj borac je možda baš onaj koji je moga djeda smjestio u zatvor od 1945. do 1949. samo zato što mu je otac bio „ustaša“.

Zloglasni kazneno popravni dom u Zenici

Vjerujem da su nama Hrvatima obiteljske priče jako slične te da se dosta Vas, dragi čitatelji, može prepoznati u ovome članku. Meni ova priča o vlastitom sjećanju na pionire predstavlja svu perfidnost komunističkog režima. Komunisti, koji su mi pobili pola obitelji i sa tatine i sa mamine strane, su od mene pokušavali napraviti „pouzdan mladi kadar“, komunistu s ogromnom vjerom u dobrog i pravednog „vođu“ svih „naroda i narodnosti“ naše… znate već kako ide dalje. Ne volim tu riječ uzimati u usta, a niti stavljati na papir.

Zatim su došle famozne „devedesete“ i Hrvatska je napokon postala slobodna. Tada sam od svoje majke po prvi puta čuo sve priče o onomu o čemu se do tada šutjelo; što iz straha, što iz tuge i bola. Čuo sam priče o tatinom djedu i vješanju u Zenici, o djedovom bratu, o slikama u crnim odorama koje je moja mati kao djevojka krišom gledala kod djedove sestre, o maminom djedu za kojeg se ni danas ne zna gdje je zapravo poginuo.

Do tog je trenutka „naš drug Tito“ za mene bio kao neka vrsta djeda. Djed koji se smješkao sa svepristunih slika ovjenčan hrpom odlikovanja, čije se ime izgovaralo sa strahopoštovanjem. Mamin otac je jednom završio u zatvoru samo zato što ga je opsovao javno ispred svoje kuće. Međutim, u očima malenog dječaka, Josip Broz je tad bio „Drug Tito“, naš Tito. Nakon devedesetih, kada je prestalo pranje mozga i kada se u obitelji opet slobodno moglo pričati i misliti hrvatski, ta slika je nestala, štoviše, taj njegov pijedestal se srušio.

Zbog zanimanja za povjest moje obitelji i zanimanja za njihove, kao pripadnika Crne Legije, razloge pristupanja hrvatskoj vojsci, počeo sam proučavati Drugi Svjetski Rat. Iz male znatiželje, stvorio se veliki hobi. Tko je zapravo bio Josip Broz? To malo tko može reći sa sigurnošću, budući da danas postoje jako kontroverzne priče o njemu kao i poneke teorije zavjere. Možemo krenuti od Joshua Ambroza, bečkog židova, koji je pohađao istu školu kao i Adolf Hitler; preko moskovskog agenta NKVD-a koji je zamjenjen za pravog Broza pri njegovoj pogibiji u Drvaru; pa sve do Jože Broza, malog obrtnika, koji je svoj zanat izučio u mome rodnom Sisku i bio željan dalekog Beča i gospodskog života  Austro-Ugarske monarhije.

Zločinac Josip Broz

Sve priče se uglavnom svode na jedno: Josip Broz je bio čovjek željan moći i položaja kojeg su sile prilika kao austrougarskog časnika odvele u rusko zarobljeništvo gdje je upoznao komunizam u kojem je vidio svoju šansu da ostvari svoje ciljeve. Ne mogu to tvrditi sa sigurnošću, no vjerujem da bi taj isti Broz, da se umjesto u Rusiji za vrijeme Sovjeta našao u Njemačkoj za vrijeme uspona NSDAPa i Adolfa Hitlera, odabrao i tu stranu ukoliko bi mu obećala moć, položaj i taj famozni „gospodski život“ o kojem je sanjao mladi zagorski težak.

Zločini NKVDa Katyn –  Broz je u Moskvi postao član zloglasnog NKVDa

Naravno, mi smo u svojim glavama u maniri velike obmane komunizma imali iskreiranu sasvim drugu sliku „našeg Druga Tita“. Možda je meni lakše, kao pripadniku mlađe generacije, biti kritičan prema komunizmu, suočiti ga s dozom realizma i sagledati sve realno. Tzv. Socijalističko samoupravno društvo se predstavljalo kao mali raj na zemlji. Međutim, krvavi temelji te kvazidržave su sazidani od ubojstava koja su se provlačila tjekom cjele vladavine tog krvavog režima. Kopije Staljinovih čistki kao primjerice uklanjanje pravog komuniste i istinskog Hrvata, Andrije Hebranga, ili kopiranje Staljinovih gulaga u obliku tzv. Golog Otoka.

Goli otok – Brozov “Sibir” u svemu je kopirao svoga učitelja Staljina

Komunizam nije bio raj niti su partizani oslobodili naš narod. Oni su se samo slučajno našli na strani pobjednika, a  to je, za neke možda gorka, istina Drugog Svjetskog Rata. Ostavimo postrani priče koje smo učili u školi, komunističke filmove, „Boške Buhe“, „Kozaru“ i ostalo. Sagledajmo realno tko su bili partizani. Ne sumnjam da je na svakoj strani bilo i dobrih i zlih ljudi, no ti isti partizani su ubijali na tisuće Hrvata i to ne samo ratnih zarobljenika, koji po Ženevskoj konvenciji na koju su se obvezali imaju pravo na zaštitu i ljudske uvjete ponašanja, nego i žene i djecu.

Kako možemo pričati o „oslobodiocima“ našeg naroda kada su ti isti partizani, koje smo mi gledali na filmovima kako pravedno ginu za nas, ubijali naše djedove i pradjedove, naše najmilije. Po iskazu jednog britanskog časnika bičevali su ljude bičevima za stoku gađajući ih posred lica te onako onemoćale od tog svakodnevnog teškog marša ubijali. Kako govoriti o „našim“ partizanima kada su ti isti „borci“ ubijali kako se kome prohtjelo. Iskaz jednog preživjelog sa Križnog Puta navodi kako „Ubije te kad i tko hoće, bez suda i optužbe. Na streljanju smo svaki dan od kako nas tjeraju iz Bleiburga“.

Hrvatska Golgota – Bleiburško polje u Republici Austriji

Po meni je krajnje ignorantno stilizirati tu propalu ideologiju te ju istu danas opet pokušavati prenijeti na mase Hrvata. Komunizam je mrtav. Umro je onog trenutka kada su Rusija i Kina shvatili  „kako se pravi novac“. Oni koji dovoljno poznaju povjest znaju da je Lenjin, po direktivi Carske Njemačke, poslan sa kuferima punim novca iz Švicarske da sruši Carsku Rusiju. Već je to dovoljan razlog zbog kojeg bi se napokon trebala skinuti maska pravednosti i borbe „za narod“ i dobro pogledati surova i istinita faca komunizma. Trebamo se suočiti sa jednom jednostavnom istinom, a to je da je komunizam gotovo ista ideologija kao i nacizam. Sovjetski su komunisti poubijali vjerojatno i veći broj što židova što pripadnika drugih naroda, a sve su ostale komunističke vođe, od Broza preko Čaučeskua pa sve do Maoa, pokušavale taj broj nadmašiti. Svatko od tih žrtava komunizma je bio nečiji sin, otac, brat, sestra, majka, kćer ili samo dragi član obitelji. Dvadeset i prvo je stoljeće, probudimo se i napokon osudimo komunizam kao ono što jeste, najveći zločin protiv čovječnosti poslije Velikog Njemačkog Reicha i Nacizma.

Lice komunizma danas – Kina i Rusija su se usredotočili na kapitalizam

Gospodarska supersila Kina – Investicije Narodne Republike Kine u Africi

Autor: Franjo Kobe

 

© 2011 copyright by Hrvatsko Pero Istine

Semper Magis & Franjo Kobe, sva autorska prava zaštićena.

 
4 komentara

Objavio dana 10. veljače 2011. u Hrvatska povijest

 

Laži i progoni kroz povijest, nastavljaju se i danas protiv Hrvata islamske vjere

Tema članka spada među jedne od najzahtjevnijih s kojima se danas jedan hrvatski domoljub mora kad tada uhvatiti u koštac. U početku ti u glavu ulaze misli koje su vješto plasirane iz medija. Pumpanje lažima i umjetno stvorenim činjenicama, sve to doprinosi donošenju koje kakvih teorija zataškavanje realnog stanja. Društvo lako zaboravlja i prelazi preko mnogih stvari koje su se dogodile u nedavnom Domovinskom ratu, pa ne treba čuditi ni zaborav koji je učinjen prema Hrvatima islamske vjere. Zato sam odlučio osvjetliti taj dragocjeni biser našega naroda, koji je često bio umrljan krvlju i okaljan lažima, samo da se iščupa iz srca Hrvatskog domoljublja.

Tko su ti Hrvati, gdje su oni danas, ima li ih još uopće? Jesu li oni samo junaci iz davnih priča, i tema koju samo povijesničari mogu obrađivati? Ne, oni žive među nama i doprinose jednako društvu kao i svi ostali Hrvati. Najveći problem je krenuti ispočetka, nebi odlazio u tako daleku povijest Bosne prije dolaska Otomanskih osvajača, nego odlazim u 19. stoljeće. To je stoljeće veoma važno za nas, jer se tu formira najjače Hrvatska nacionalna svijest, u borbi protiv germanizacije i mađarizacije. Dr. Ante Starčević, Otac Domovine i utemeljitelj Stranke Prava, prvi jasno i glasno definira ciljeve Hrvatskog nacionalizma i domoljubnog pokreta. Muslimanima u Bosni poručuje da su najčišće hrvatsko plemstvo. Ako se u 19. stoljeću dok je još bila prisutna jaka Otomanska sila u Bosni, a mi Hrvati bili između dvije vatre Austrijske i Ugarske, dr. Ante Starčević nije odrekao Hrvata islamske vjere, pa nevidim zašto bi sada kada imamo svoju državu (kojoj nedostaje njeno srce BiH) pristali na izdvajanje naše braće.

Tko nam nameće takvo izdvajanje? Nameće nam međunarodna zajednica, koja je stvorila u Bosni protektorat, i kojoj odgovara ova slijepa ulica. Cijelo 20. stoljeće obilježeno je nastojanjem Velike Britanije, Rusije preko njihovog partnera Srbije da ostvare svoj utjecaj u ovoj regiji. Kako najlakše oslabiti nekoga, jednostavno zavadi ga u vlastitoj kući.

Dotaknuti se Ustaškog pokreta i ne spomenuti Hrvate islamske vjere bilo bi izravno pljuvanje po tom pokretu i njegovim osnovnim idejama i ciljevima. Cilj je jasan Hrvatski narod samostalan i suveren u svojoj državi na povijesnim zemljama.

Ostvarenjem Nezavisne Države Hrvatske, taj se san ispunio. Ujedinili su se u jednu državu i Hrvat katolik i Hrvat musliman, Bosna i Hercegovina ponovno je sjedinjena s majkom Hrvatskom. Taj san nažalost nije dugo trajao, i završio je u vrtlogu strašnog rata i poraća, kada je stavljanjem avnojskih granica maršal i krvnik Hrvatskog naroda drug Tito zauvijek želio zapečatiti težnju za ujedinjenjem Hrvata u jednu državu. To je bio samo početak podjele. Ali vratimo se još malo na NDH, iako forumi, facebook grupe, i mnogi domoljubni portali vrve od informacija, nije loše podsjetiti se poznatih Hrvata islamske vjere koji su djelovali javno i istaknuto u njoj. Govori li vam ime dr. Džafer beg Kulenovića nešto? Pa navedimo da je bio jako pozicioniran za vrijeme NDH. Eto, nas Hrvate danas pokušavaju prikazati kao mrzitelje muslimanskog življa, a hrvatski nacionalisti postaviše jednog muslimana kao potpredsjednika. Nisu oni njega postavili da bi se dodvorili nekome, jer su Ustaše tada imale dovoljno vojne snage,niti su  ga postavili da bude marioneta. Dr. Džafer beg Kulenović postavljen je jer se deklarirao, mislio i osjećao Hrvatom. Nije on jedini usamljeni primjer. Ministar vanjskih poslova NDH jedno vrijeme bio je Mehmed Alajbegović, glavni ustaški zapovjednik za Tuzlu bio je Hakija Hadžić, Ademaga Mešić istaknuti i visoko pozicionirani član Ustaškog pokreta, bio je doglavnik NDH. Ustaški zapovjednik za istočnu Hercegovinu također musliman Alija Šuljak,a kako zaboraviti i ne spomenuti Ismeta efendiju Muftića,zagrebačkog muftiju. Djelovao na jačanju svijesti Hrvatstva među muslimanima. Završio je na kraju onako kako su i većina istaknutih Hrvata islamske vjere, ubijen od strane partizana. Samo zato što je stao na pravu stranu i od nje nije odstupio po cijenu života. Poglavnik gradi prekrasnu džamiju u Zagrebu, želeći još više ojačati neraskidive veze Hrvata katolika i muslimana. Džamija je kasnije preuređena u umjetnički paviljon a minareti su srušeni. I da zaključimo temu Hrvata muslimana u NDH, kada su vidjeli da četnički nož hara i kolje sve što nije srpsko u istočnoj Bosni, veliki broj muslimana priključuje se Crnoj Legiji i Ustaškim postrojbama. Spominju se podaci da je Crnu Legiju sačinjavalo 40 posto muslimana.

Od početka i nastanka Hrvata islamske vjere (islamizacija hrv. pučanstva u vrijeme Turske), oko njih se vežu brojne i nezaobilazne rasprave jesu li oni dovoljno Hrvati. Zanima me što je za nekoga biti dovoljno Hrvat? Jesu li danas nekome bolji Hrvati oni iz Hercegovine ili Zagorja od recimo Hrvata iz Istre ili Gorskog kotara (navodim samo puki primjer)?

Spominje se termin “suncokret”, da bilo je muslimana koji su bili u ustašama ili domobranima, pa prešli u partizane, ali braćo moja nebudimo farizeji i licemjeri, koliko je Hrvata katolika također bilo u partizanima, odora se u vrijeme rata mijenjala većinom i zbog sile prilika. Bilo je mnogo slučajeva da dva brata budu u različitim vojskama.

Prikaz fotografija koji svjedoči o utjecaju Hrvata islamske vjere u NDH.

Kraj rata je došao, Jugoslavija nastala, velika većina istaknutih Hrvata islamske vjere završava osuđeno na smrtne kazne, nekolicina njih emigrira. Ono što su započeli srpski četnici u ratu, komunisti u miru to dovršavaju. Drug bravar i maršal Tito udara avnojske granice, i otkida Bosnu i Hercegovinu iz zagrljaja majke Hrvatske. Kada netko spominje zašto više voli Tita i partizane uvijek je nezaobilazno to što su vratili Istru i Dalmaciju od Talijana (iako ih je Poglavnik ranije vratio, al to je sad druga tema), a nitko danas u Hrvatskoj javnosti se ne usudi reći da je oteto i okupirano polovica Hrvatskog povijesnog teritorija, Bosna i Hercegovina plus Zemun i Boka kotorska. I o tome se uredno šuti.Čast domoljubima kojih Bogu hvala još uvijek ima i djeluju da se takva nepravda ne zaboravi. Treba samo pogledati ostale narode koji se nisu nikada mirili sa podjelama i na kraju su postigli ujedinjenje (primjer Njemačka). Sve što je umjetno nije prirodno i kao takvo nije održivo.

Akif Handžić na otvorenju zagrebačke džamije

Zašto je Tito stvorio avnojske granice, pa gledajmo to malo iz njegovog stava: “Pobio sam hrpu ustaša na Bleiburgu i križnim putevima, ostale sam osudio na robije, a dosta ih je i pobjeglo iz zemlje, već imam praktički sve, ali to nije dovoljno hrvatski narod je još uvijek jedinstven, znam gdje ih treba podijeliti. Prvo ću podijeliti Hrvatsku, stvorit ću umjetnu državu, a kasnije ću stvoriti i umjetan narod. Namjerno ću mu dati ime Musliman sa velikim M, bit će to još jača podjela na katolike i muslimane.” Ovo Tito nije rekao ali je ovako uradio i to svi znamo vrlo dobro. Maršal bravar umire, Jugoslavija trune iznutra i narodi hoće svoju samostalnost. Komunizam je u 45 godina svoje vladavine učinio više u iskorjenjivanju hrvatstva u bosanskih muslimana, nego skoro 500 godina Turske okupacije.

Svečanost otvorenja džamije u Zagrebu

“Hrvat” muslimanski godišnjak za 1943 god.

Alija Šiljak na Drini 1991. godine

Devedesetih počinje dugo očekivani raspad Jugoslavije, nastaje rat i krv se pušta na sve strane. U početku braća Hrvati i muslimani surađuju, prvo u Hrvatskoj jer se veliki broj muslimana priključuje ZNG-u i HOS-u. Kasnije u BiH, također u HOS-u i HVO-u sve do nesretnog sukoba koji nastaje zbog mnogih utjecaja stranih službi, srpskog interesa i velikih frakcija u Hrvata i muslimana.

Nisu svi okrenuli oružje jedni protiv drugih, u Bihaću cijeli rat HVO i Armija BiH zajednički djeluju, Bos. Posavina također. Opet dolazim do naših Hrvata islamske vjere. Ime Alija Šiljak člana HSP, i HOS-a… to je ime koje svakome može značiti samo jedno GRANICA NA DRINI.  Nijaz Batlak Daidža jedan od spasitelja Dubrovnika, također sudionik obrane Goražda od JNA i četnika. Suradnja Hrvata katolika i muslimana najjače je bila prisutna u postrojbama HOS-a kojima je zapovijedao general Blaž Kraljević, koji je nastojao ostvariti ideju Oca Domovine o ujedinjenju Hrvatske i BiH.

Svi znamo kako je završio general Blaž Kraljević i njegova pratnja. Od tog događaja sve kreće nizbrdo. Sukobi se rasplamsavaju i kulminiraju Hrvatsko-muslimanskim bratoubilačkim ratom. Događaju se masakri, i na kraju Srebrenica. Mnogo uništenih ljudskih života i tužnih sudbina koji su mogli biti spriječeni da se nije dopustilo trećoj strani da nas podijeli. A tko je ta treća strana? Srbi da, svjetske sile da, i dolazimo do ključne strane Bošnjaci da, da i da!

Zašto takvu teoriju postavljam, pa jednostavno je na nju odgovoriti. Ono što su radili u Jugoslaviji na brisanju nacionalne svijesti i stapanja u novu Jugoslavensku naciju, danas isto nastavljaju da rade Bošnjački intelektulaci, vjerski vođe, njihove stranke (poglavito predvođene SDA i SDP BiH) itd.

To je sada najbolnija točka ovoga članka, nakon avnojskih granica, stvaranja nove nacije Muslimana, na scenu stupa jedno novo ime Bošnjaci. To ime je naravno postojalo i prije, ali je bilo regionalna odrednica Hrvata u Bosni, kao starosjedilačkog naroda. Na kongresu uz pokroviteljstvo Alije Izetbegovića svi muslimani se prestaju izjašnjavati Muslimanima s velikim M, nego Bošnjacima jer je njihova matična zemlja Bosna, a Hrvati i Srbi imaju svoje matične zemlje. U taj projekt je s velikim pokroviteljstvom bila uključena i V. Britanija koja je napokon vidjela tu krajnju točku na i, podjeli Hrvata želeći si omogućiti daljnju protektoratorsku ulogu u BiH.

Prosvjed osamdesetih godina za puštanje Alije Izetbegovića iz zatvora, nakon desetak godina vidimo kako nam se odužio

Kako ja mogu sada iznijeti ovako groznu teoriju o Bošnjacima? Ne da je mogu iznijeti nego ću je i argumentirano obraniti. Ustvrdit ću da se i danas provodi hegemonija novog naroda Bošnjaka nad kako Hrvatima katolicima u Bosni tako i Hrvatima muslimanima. Svaki pokušaj deklariranja Hrvatima se guši u začetku, tvrdeći da su u krivu. Primjer je Hrvatska, ako već tvrde da su Bošnjaci matičan narod u Bosni (što je totalno apsurdno), zašto nameću muslimanima u Hrvatskoj da se tako deklariraju. Pogledajte malo internet stranice SDA Hrvatske, u prvi plan dolazi da se moraju izjasniti kao Bošnjaci. Nedaj Bože da nekome padne napamet da je Hrvat. Donose mnoge teorije kako smo mi Hrvati zapravo nastali od njih, a oni da vuku korijene iz doba Ilira. Luda kuća braćo moja ništa drugo. Hvataju se di god stignu. Prisvajaju naše bosanske kraljeve i kraljice, ljiljani Kotromanićevih, naša kompletna kulturna blaga (primjer Bobovac i ostale utvrde po BiH), Bogumilsku crkvu uzdižu iznad Katoličke, a zaboravljaju da je ona bila samo jedna gnostička sekta kakvih je bilo mnogo u to vrijeme, i da su katolici bili većina u Bosni prije dolaska Turaka.

Slika govori tisuću riječi

Apsurdi idu i dalje. Ako se već Bošnjaci deklarirate kao poseban narod, zašto se vežete toliko uz Tursku. Zbog toga što vam je donijela vjeru? Pa i nama je Italija centar Katoličke crkve, pa nevidim da se Hrvati vežu toliko uz Italiju. Okupator eto što je Turska bila, i donijela je što? OKUPACIJU! Na stotine tisuća djece iz Bosne odvedeno je u Tursku da budu janjičari. Neki su dogurali do istaknutih funkcija, pa je uz mnoge službene jezike u Istanbulu bio i hrvatski. Često u šali znam reći, ali oslanjajući se i na povijesnu zbilju, da u Turskoj ima više potomaka Hrvata, nego u dvije Amerike zajedno. Procjenite sami!

Zašto Bošnjaci koji se toliko silno zalažu za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, multikulturu stanovništva, ne počnu od Federacije BiH. Da, tu vam je prilika pokažite kako ste multikulturalni. Zašto se hrvatski jezik naziva ustaškim na federalnoj televiziji a ustoličava se novi bosanski jezik. Znači za nekoliko godina u Hrvatskoj možemo očekivati pojavu dalmatinskog, istarskog, slavonskog, ličkog ajme pa bit ćemo kao EU. Pozivaju se na temelje u antifašizmu i partizanskom pokretu, a prešućuju tolike žrtve koje su ti isti antifašisti i partizani učinili muslimanima. Ako su svi oni bili u partizanima, pa tko su onda oni ljudi koje sam nabrojio u NDH? Laž, laž i samo laž je prijevarna hrana. Ispočetka se čini ukusnom al kasnije te cijelog zarobi i neznaš više kad govoriš istinu a kada lažeš. Najveći nositelji bošnjakizacije su Turska, sandžački lobij koji je veoma ojačao nakon rata, i pokroviteljstvo međunarodne zajednice.

Hrvatska džamija u Kanadi

Zanimljiv jedan primjer bošnjakizacije Hrvata u Kanadi je i preimenovanje Hrvatske džamije u Bošnjačku džamiju. To je jedina džamija u Kanadi izgrađena u osmanlijskom stilu. Izgradili su je Hrvati pripadnici Ustaškog pokreta i Handžar divizije, koji su bježali od sigurne smrti u Jugoslaviji. Tko je inicijator promjene naziva? 1995. džamiju preuzima islamska zajednica BiH. Inicijativa je potekla od Mustafe Cerića, poglavara islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Čovjeka koji izjavljuje da je Turska majka Bošnjaka. Meni kao Hrvatu i katoliku majka nije ni jedna druga zemlja osim Hrvatske.

Ta džamija je samo jedan od bezbroj primjera kako završavaju one stvari kod bosansko-hercegovačkih muslimana koji misle i dišu hrvatski.

Odužio se ovaj članak a toliko toga ima još za napisati i ukazati javnosti. Oni Bošnjaci koji će čitati ovaj članak možda ga shvate kao jedan poziv na prestanak nametanja svojih ideja drugome. Želite se deklarirati kao Bošnjaci uredu deklarirajte se, ali pustite onih 10 tisuća Hrvata muslimana koliko ih je u popisu iz 2001. da to i ostanu. Nemoguće je procjeniti koliko se danas u Bosni i Hercegovini muslimana osjeća Hrvatima. Neki će se na idućem popisu možda i deklarirati kao Bošnjaci, ali samo u strahu od onih koji ne toleriraju da se javno osjeća drugačije. Neki će se deklarirati kao Hrvati, nadam se barem oni iz Cazinske krajine koji su jako povezani sa Hrvatskom. Za one koji neznaju kćerka Fikreta Abdića se deklarira kao Hrvatica. Prosurfajte malo internetom pa pronađite dr. Asafa Durkovića, pronađite Zlatka Hasanbegovića, pogledajte imama iz Gunje koji svake godine pohodi Bleiburg, nađite popis poginulih u Domovinskom ratu pa vidite koliko ima među njima muslimana. Informirajte se i shvatite oni žive među nama i nedajmo nikom da ih prisvaja. Jer više je stvari što nas spaja, nego što nas razdvaja. Bosna i Hercegovina je to srce koje nas spaja…

Za kraj poruka Hrvatima islamske vjere, javite se, svjedočite svoju pripadnost Hrvatskom narodu, kao što su vaši očevi i djedovi svjedočili.

Autor: Hrvatsko Pero Istine (Semper Magis)

 

© 2010 copyright by Hrvatsko Pero Istine

Semper Magis & Franjo Kobe, sva autorska prava zaštićena.

 
4 komentara

Objavio dana 28. studenoga 2010. u Hrvatska povijest