RSS

Arhiva Kategorije: Hrvatska danas

Kud svi Turci tu i mali Mujo (ZA ili PROTIV EU)

Napisao: Arsen Pirc

Hipotetski gledano

Da vas na ulici, trgu zaustavi neki novinar i upita  vas o vašem stajalištu glede EU orijentacije.

Hipotetski gledano imamo dvije opcije: ZA i PROTIV

Predlažem da prvo obradimo primjer ZA, iz prostog razloga jer razne agencije,službe  i političari to žele čuti.

Dakle vi kažete: ja sam ZA.

Novinar : možete li nam reći vaše argumente ?

(ovdje se uklapa i dolazi onaj dio na koji sam vam htio ukazati ovim natpisom jer vi u suštine ne morate znati niti jednu činjenicu, stvarni podatak osim izraziti svoje stajalište)

Vi ponosno odgovarate: Biti će nam bolje, mi pripadamo Europi.

Reportaža se prekida,  „ vaše“ mišljenje ide u eter. Vi se uklapate u profil koji se tražio anketom i svojim „argumentom“ tjerate vodu na mlin aktualnoj politici.

NE trebate imati niti jedan argument, poznavati ikoju činjenicu, podastrijeti ikakav podatak trebate jednostavno „biti sigurni“ da je to pravi izbor.

Idemo sada hipotetski odrolati scenarij u kojem ćete se vi izjasniti sa PROTIV EU

Novinar: molim vas odgovorite nam kako ćete se izjasniti na referendumu o EU

Vi kažete: glasovati ću PROTIV

Novinar: možete li nam reći vaše argumente ?

(ovdje se pred vas postavlja pitanje od šest riječi i vi bi ste u isto toliko riječi, jer vam više prostora ne bi niti dali na ikojem mediju, trebali argumentirati svoje PROTIV. U vašem slučaju argument protiv se ne uklapa u shemu osim ako vaši argumenti neće izazvat sprdnju, smijeh i sablažnjavanje zbog nekih duhova prošlosti. Vaše riječi bi trebale biti precizne kao kirurški nož i trebale bi doprijeti u mozgove svih na koje se odnose. Odgovorno tvrdim, ukoliko i imate neku dubokoumnu misao ona neće biti objavljena ili se baš taj dio neće prikazati odnosno objaviti. Dakle postavlje se pitanje kako argumentirano, smisleno prenijeti vaše stavove i poništiti petnaest godišnje agitiranje za EU. Petnaest godina se sustavno pripremamo na največu pljačku hrvatskog naroda zavijenu u priču o pridruživanju u „naviši oblik civilizacijskih dostignuća“ )

Vi ne znate gdje početi ali ipak : Želim da Hrvastka ostane samostalna jer sam se za takvu zemlju borio.

(Divna rečenica koja će biti prezentirana na slijedeći način: Pojedini nacionalisti i zagovornici Ustaško podaničke tvorevine nikako da shvate kako mi pripadamo Europi……

Htio sam vam prikazati kako mediji u sprezi sa političarima kojima su opreli mozgove, mogu izvitoperiti svaku vašu plemenitu izjavu u pretvoriti je u odurnu propagandu)

Vi nastavljate: Želim da naša javna dobra i prirodni resursi ostanu naši a u tu svrhu bih volio i nacionalnu banku koja nas ne bi dovodila u dužničko robski odnos !

( Vaša izjava će biti išamarana i ismijana sa svih strana, sa jedne strane će vam se kleti da upravljanje prirodnim resursima ostaje naše nedodirljivo pravo a sa druge strane će vas opet proglastiti nacionalistom jer će vas pobijati da je sasvim sve jedno tko drži banku dokle god ona investira i podržava razvoj neke zemlje a u ostalom interes banke je zarada a ne čuvanje novca)

Ove hipotetske, zamišljene dialoge mogao bih nizati do sutra i opet ne bih prenio pravu misao a da je i u ovakvom obliku netko ne izvitoperi.

Htio sam vam usmjeriti pažnju na slijedeće ( malo je stvari koje vam mogu otkriti ili prenijeti a da ih već u nekom obliku niste dobili ili komentirali ali smatram da je dužnost svakog građanina Republike Hrvatske odgovorno i po savijesti pristupiti referendumu jer bez obzira što vam netko prenosi kroz medije istina nije tako plastična. Tragično je i to da i u ovakvom obliku niste u stanju sažeto pobiti efekat sustavnog silovanja naše svijesti „spoznajama o našoj : nesposobnosti, korupciji, neradništvu, lopovluku, Ustašoidnosti, narodu niže vrijednosti, nesposobnim vlastima, nesposobnim menagerima ….

Zato pokušajmo redom analizirati činjenice odnosno izjave onih koji nam prenose poruke.

(nizati ću ih slijedom kako mi nadolaze  i kao što rekoh i kad popišem „sve“ nedostajati će mi još petnaest godina sustavnog guranja informacija)

Hrvatska pripada Europi

Nitko nikada neće moći osporiti tu činjenicu no ipak  po potrebi nas svrstavaju gdje im odgovara, Balkan ili EU.

Što više ja tvrdim da nije Hrvatske ne bi bilo niti Europe, blistave i čiste za koju smo mi dali tisuće života braneći je od najezde i prodora velikih sila. Bilo bi logično da Europa sada ovako velika to znade cijeniti i da nam plaća za svaku poginulu dušu ćija zvijezdica sja na njihovom stijegu.

Hrvatska će i dalje nakon ulaska u EU upravljati svojim resursima

To je bezobrazna laž koju prepoznaje i malo dijete. Već godinama EU nam određuje kompletnu sliku prema svojim članicama. Određuju kvote poljoprivredne proizvodnje, industrijske tijekove, eksploataciju resursa i monetarnu politiku. Dakle mi smo uvijetno slobodni prilagoditi se njihovim potrebama ( rijeć tranzicija i znači prilagodba i prelazak sa našega vlasništva na nečije privatno vlasništvo )

Hrvatska ulaskom u EU diže standarde življenja, socijalne zaštite i zdravstva.

To je bezobrazna laž, radnik je u Eu zemljama sve obespravljeniji, sve skuplje mu je zdravstvo i socijalna skrb a onaj koji ne plaća isto može crknuti na cesti.

Činjenice su:

Plaća radnika u EU je svake godine niža za 10-15% a cijene veće za 30-40%

Nigdje u Eu radnik nema svoju kuću ili stan , „to ga samo opterećuje“ i na koncu ga veže za jedno mijesto pa ga se teže rješiti i baciti ga na cestu

Neoliberalni kapitalizam zagovara da slabiji trebaju nestati a samo sposobni opstati pri čemu ih uopće ne interesira činjenica kako njihovi podanici žive jer su potrošna roba i zamjenjivi jeftinijom radnom snagom.

Ulaskom u Eu postat ćemo organiziranija zemlja

Totalna laž koju i sama gđa. Pusić demantira kada izjavljuje da ne postoji čarobi štapić i da neće nitko za nas raditi. Činjenica je da će nas EU podučiti kako sistematizirati upravljanje, agrarom, katastrom, vodnim i šumskim resursima kako bi imalo totalnu kontrolu nad istim.

Ne smijemo zaboraviti da ulaskom u EU gubimo pravo samostalnog odlučivanja o bilo kakvoj proizvodnji a da ista nije odobrena od strane EU.  Restrikcija ide toliko daleko da će se zabraniti i proizvodnju za domaće potrebe jer u slučaju vlastite produkcije EU ne može prodavati svoje interese. Ako pak pogledamo organiziranost bilo kojeg segmenta imamo apsurd a to je da smo bolje organizirani u svim segmentima nego EU ali nismo modernizirani kao oni jer se nismo još toliko ,barem za sada, zadužili, ili nam nije bio dostupan novac za provedbu istog. Naši ljudi, naši „nesposobni, neradnici, stručnjaci „ sjede u skoro svim važnijim institutima svijeta i u stanju su upravljati kompleksnim zadaćama svugdije osim u Hrvatskoj, i to samo iz razloga jer to netkome ne odgovara.

Ulaskom u EU otvorit ćemo vrata investicijama i investitorima

Ova teza je istinita. Nama do sada nisu bila otvorena vrata za investicije i financijske injekcije jer poznavajući naš mentalni sklop mi bi smo od Eura napravili dva, kao što smo i do sada radili, a u tom slučaju krupni kapital ne bi našao svoj interes. Model je već viđen na svim sustavima i u svim uređenijim zemljama. Skoro sve Demokratskije zemlje su rasporadale svoje državne tvrtke u privatne ruke i doživile kolaps sustava koji su zakrpali štampanjem novog novca. Krupni kapital je slomio Ameriku, Britaniju, trenutno lomi EU u cjelini jer je takav lakša meta, a tamo gdje ne može ući milom izazivaju se neredi, nesigurnost, pa demonstracije, pa građanski rat i na kraju diktatura. Sustavno se uništavaju svi oponenti i prijetnje pa se tako ruše sustavi koji nisu istomišljenici.

Naša bi vlast morala shvatiti da je od strateškog značaja investirati u vlastitu proizvodnju i stvoriti neovisnost u protivnom smo uvjijek meta ucijena. Najnovija ucjena je :ukoliko se odlučimo protiv EU snizit će nam kreditni rejting. Što to znači ? To znači da netko, tamo negdje, proglasi vašu zemlju nepodobnom i sruši joj ekonomski sustav. Vi do tog trenutka možete biti super ali od tog trenutka nema novca, stvara se privid ekonomske katastrofe i ode mast u propast.

Mediji

Hrvatska je zemlja koje nije prepoznala startešku važnost medija kao i sustavnu mogućnost istih da direktnim ili indirektnim porukama mijenjaju svijest građana.

U ovom ternutku je Europa u kolapsu, nema zemlje u kojoj nisu štrajkovi u kojoj radnici ne traže svoja prava u kojoj skoro svakodnevno netko zbog toga nije i ubijen. Donešeni su  zakoni koji totalno obespravljuju radnika, osnažuju ovlasti aparata i policije a nama se sve prezentira kao da teće med i mlijeko. U našem okružju, da ne idem dalje, Grčka, Bugarska ,Rumunjska, Mađarska i Italija bivaju dresirane kao životinje a opet ispada da demokracija pobjeđuje.

Gospodarski pojas

Po međunarodnom zakonu svaka zemlja je dužna donijeti odluku i proglasiti gospodarski pojas. Mi ga nismo proglasili. Ulaskom u EU poklonili smo 23840 km2 plave oranice sa svim njenim resursima i potencijalima. Ubili smo ribarstvo, onemogučili hrvatskoj eksploataciju tog neizmjernog bogatstva. Ponašamo se kao pijani bogataši jer su naše političare uspijeli nagovoriti da ne naplačujemo prelet avionima ( od čega se na godišnjoj razini mogu izgraditi 2-3 manja gradića sa po 15 tak tisuća stanovnika ili reinvestirati u ekološku poljoprivredu…

GMO

Eu je smrt za prirodnu hranu. Potpisali su sporazum o proizvodnji hrane za koju samo pojednici imaju sjeme. Otrovi i pesticidi su tim sporazumom normlni sastojci „zdrave“ hrane. Prirodni lijekovi i prirodna hrana je zabranjena ( jer nije pod kontrolom) Drastični primjeri: Zakon u Novom Zelandu, gašenje eko proizvodnje u Americi, krađa sjemena u Iraku, kao i zakoni o minimalnim tretiranjima OTROVIMA hrane koju redovito jedemo.

HRVATSKI NAROD

Narod koji je sustavno uništavan zbog svoje izravne povezanosti  sa Božjim sinom. Sveti ratnici koji su godinama štitili razna uređenja i kraljeve. Elita koja je bila strah i trepet ondašnjeg svijeta ćije se carstvo i vlast protezalo od Baltika (Bijela Hrvatska) do Egejskog mora (Crvena Hrvatska) trebao bi nestati poda naletom novca.

( Ovim zadnjim dijelom ću vjerovatno potaknuti sve mrzitelje hrvaskog i hrvatske ideje da ovo pismo svrstaju u šovinistički pamflet ali ja drugo  niti ne očekujem pa upravo ovako i namjerno završavam)

 

© 2012 copyright by Arsen Pirc & Hrvatsko Pero Istine

HPI –  Franjo Kobe, sva autorska prava zaštićena.

Oglasi
 
Komentiraj

Objavio dana 20. siječnja 2012. u Hrvatska danas

 

Hrvati i Europa – siroče i maćehe

Napisao: MMag. Vinko Vukadin

Hrvatski narod je navodno jako ponosna vrsta, vječito prkosna, stalno u nekom naponu, očekivanju, nadanju i razočaravanju. Od svojih navodnih početaka življenja na ovom brdovitom balkanskom poluotoku Hrvati su se borili za svoje mjesto pod suncem i u zavjetrini, a u toj borbi su od samoga početka bili naslonjeni na neke navodne moćnike, više sile, tuđe centre moći i strane zapovjednike, prosvjetitelje ili pokrstitelje. Već i sam dolazak na ovaj poluotok je za nas Hrvate bio poziv da se priklonimo tuđinskoj vlasti. U ime nekoga drugoga mi smo navodno porazili Avare, porobili ono malo jadnih Ilira i uz blagoslov rimskoga Pape, tadašnjeg neupitnog autoriteta, mi smo svoju Hrvatsku raširili od današnje Albanije pa do Istre. Kažu tako veliki povjesničari i mi nemamo razloga ne vjerovati im.                           U tom kontekstu, i čitajući te teorije kroz ljubičaste naočale nacionalno svjesnih pripadnika toga velebnog naroda, mi sami sebi postajemo jako važni, pričinjamo se sami sebi nepobitnim dijelom te velike povijesti. Proglašavamo se predziđem kršćanstva u vremenima u kojima je biti kršćanin skoro kazna, a ne nagrada. Mi smo najkršćanskiji narod iako nas je polovica u središnjem dijelu hrvatske države prihvatila vjeru osvajača. Tu polovicu naroda mi danas ne prihvaćamo kao svoju braću i sestre, oni su nam jedni od glavnih neprijatelja, jer naš nacionalni identitet je usko povezan s pripadnošću Crkvi onoga rimskoga Pape koji nas zamoli da mu s vrata skinemo Avare. U ime toga Pape naši bojovnici su u tridesetgodišnjem ratu harali reformiranom Njemačkom, tako da tada nastade izreka: „Bože sačuvaj nas kuge, rata i Hrvata“.

Hrvati su dakle svoj nacionalni identitet skoro uvijek kroz povijest povezivali s katoličanstvom i nekom nadnaravnom povezanošću sa Stolicom svetoga Petra. Ta povezanost je nama Hrvatima donosila uglavnom političke antipoene. U nastojanju da ugodimo rimskim interesima, uvezanima u navodne crkvene interese, mi smo se morali odreći mnogih svojih interesa i komada zemlje ili mora. Hrvati su kroz povijest uvijek imali neku dozu političke naivnosti kao okosnicu svakoga svojeg političkog djelovanja. Tako smo uvijek pod Crkvom podrazumijevali zajednicu vjernika, a skoro nikada interesnu zajednicu zemaljske organizacije, koja je i prečesto branila interese nekih vladajućih krugova, skoro nikada hrvatskih. Naravno da ovdje ne mislim na lokalni kler koji je usko povezan sa narodom bio samo onoliko politički koliko je političko djelovanje bilo očuvanje katoličkoga i hrvatskoga kao jednoga. Razlog izloženosti tuđim interesima je bio uvije isti: Hrvati su politički u onom okruženju kojem su pripadali, igrali minornu ulogu ili nisu bili politički sposobni unovčiti svoj utjecaj i moć. Tako je bilo od vremena hrvatskih vladara do danas.

U burnim vremenima turskih osvajanja mi smo gubili krv, mladost i teritorije da bismo spali na ostatke ostataka u ime velike zajednice, tada kršćanskih naroda. Povijest se ponavljala, uvijek na sličan način: Hrvati su voljeli svoju domovinu, bili uvijek spremni za nju umirati, ali isto tako su skoro uvijek tražili nekakva rješenja izvan samih sebe. Kao da se u podsvijesti našeg naroda usadila sumnja u vlastitu snagu, u vlastitu slobodu i državu. Čak niti najveći hrvatski nacionalni borci za slobodu nisu vjerovali da mogu tu slobodu ostvariti sami, pa su se priklanjali većima. Od Trećeg Reicha do Jugoslavije pa danas do Europske zajednice. Čim bi Hrvati stvorili neku svoju državnu slobodu, odmah bi se pojavila ideja da tu slobodu treba nekomu drugome dati na upravljanje. Hrvatska povijest vrvi od hrvatskih političara kojima je glavna preokupacija vlastiti narod uvjeriti da će nam netko drugi srediti stvari bolje nego mi sami, da će nam netko drugi pokazati iz ljubavi kako se održava i čuva sloboda.

Hrvatski narod, po dikciji mnogih hrvatskih katolika, najviše voli sv. Otac Papa, po dikciji antifašista Jugoslavena najboilje mu je bilo u bratstvu i jedinstvu pod krvavom zvijezdom petokrakom, a po dikciji neoliberalnih tolerantnih nekadašnjih kumrovečkih nada on može postati sretan i razivjati se samo ako mu sudbinu određuje Sarkozy, Nijemci ili Englezi. Hrvatski biskupi su za EU jer je tako rekao papa, HDZ je za EU jer su tako rekli u CDU, a jugosocijalisti, koji sebe nazivaju hrvatskim političarima, su za EU jer računaju da će tamo moći i dalje prodavati priču o svojoj nadnacionalnoj toleranciji i naprednosti. Svi oni su za EU jer su uvjereni da će narodu biti bolje, a svi oni su godinama odgovorni da je narodu ovako loše kako je danas. U takvoj situaciji narod, ako uopće znamo što je to, se mora naći u delikatnoj situaciji. S jedne strane Hrvati se osjećaju Europljanima, pripadnicima te famozne europske zajednice vrijednosti izraslima na kršćanstvu, iako je kršćanstvo zadnja rupa na svirali svim tim političarima što donose propise o krivulji krastavaca i količini izbočina na krumpirima.

S druge pak strane Hrvati imaju podsvjesni osjećaj da nije dobro svoju samostalnost dati u ruke onima koji ničim nisu dokazali da će nam stvarno pomoći ako ustreba. Hrvati su upravo u Domovinskom ratu osjetili da su sami, uz časne iznimke. Osjetili su da Hrvatske ne bi bilo da se pitalo sve te europske političare, a Papa je danas nemoćan, iako je prvi priznao neovisnu hrvatsku državu i time omogućio osamostaljenje. Hrvati osjećaju da u toj zajednici ne će imati svojih zastupnika. Čudnovato, zar ne? Pa svi narodi imaju svoje zastupnike, a mi ne ćemo??? Narod zna da hrvatskim političarima ni na kraj pameti nije da zastupaju narodne interese, kao što je normalno za Francuze ili Nijemce da zastupaju svoje narode. Nijemcima je normalno da subvencioniraju svoju industriju, a našim političarima je normalno da urade ono što Nijemci od njih traže da bismo ušli u tu navodnu zajednicu vrijedsnosnog sustava. Narod to osjeća i vidi i upravo zbog toga je odnos prema ulasku u EU podvojen. Mi podsvjesno znamo da je dobro biti dio te neke velike ideje, ali isto tako podsvjesno znamo da ćemo u toj zajednici biti neka vrsta siročadi, koju nitko ne će pomoći jer na kraju krajeva svi se oni brinu za sebe. Papa nam je poručio da nam je mjesto u EU i ta izjava situaciju za mnoge katolike čini još brutalnijom. Ja bih rekao da je Papa učinio mnogim katolicima noći besanima, a savjest nemirnom. Što i kako odlučiti? Slušati Papu i reći DA ili slušati svoje strahove, iskustva i reći NE?

Jedno je sigurno. Hrvatski političari nisu za EU jer vole svoj narod i žele mu dobro. Da je to tako mi danas ne bismo bili u ovakovim govnima u kojima jesmo, gospodarski, moralno, nacionalno i emocionalno. Ovakvo stanje je posljedica nenarodnih političara, a takvi nam ne žele ulazak radi našeg dobra, nego radi vlastite guzice i plaće. To narod zna i to ga čini još više uznemirenim. S jedne strane postoje ogromne šanse, ali bome i ogromni strahovi, a s druge strane je tu strah od ostanaka iza toga zida ili predziđa koje nam je označilo povijest i identitet. Uvijek tu, a nikada doma. Upravo zbog svega ovoga je još tragičnije svađanje na političkoj sceni navodnih nacionalnih stranaka jer one uzimaju mnoge potencijale i iskorištvaju ih za svađe umjesto da te potencijale iskoriste i narodu pomognu u objektivnoj odluci o svojoj sudbini i sudbini hrvatske države. Kao i u mnogim povijesnim situacijama i ove nedjelje će hrvatski narod kao politički kolektiv biti izložen terapiji nadrilječnika i prepušten sam sebi kao neko siroče.

© 2012 copyright by MMAg. Vinko Vukadin & Hrvatsko Pero Istine

HPI –  Franjo J. Ćehić, sva autorska prava zaštićena.

 
Komentiraj

Objavio dana 20. siječnja 2012. u Hrvatska danas

 

Politika i moral – zašto ljudi ne biraju moralne.

Napisao: MMag. Vinko Vukadin

MMag. Vinko Vukadin

Zašto Hrvati ne biraju moralne političare?

Povod ovome mojem razmišljanju je bila kratka rasprava s jednom dobrom prijateljicom o problematici morala hrvatskih političara i naizgled neprepoznavanju njihovih kvaliteta od strane birača. Na svim “nacionalnim” forumima se provlači teza o neophodnosti da na vlast konačno dođu pravi ljudi, moralnoga lika i prihvatljivoga profila. Na nenacionalnim forumima se godinama vrti ista vergl-pjesma: lopovi, kriminalci, itd.

Naša politička scena izgleda kao neki začarani krug, koji se miješa i uvijek nanovo izbacuje iste likove na površinu, islužene stare partijske kadrove, salonske ustaše ili prilagođene toleratore svega i svačega uz jedan jedini uvjet: da mi je fotelja sigurna, a o vrsti koalicije se može pregovarati. U tom kolopletu i na toj pijaci vlastite cijene bez ikakve vrijednosti se stvaraju, za narod navodno korisne, veze između lijevih i desnih, između četnika i branitelja tradicije Domovinskog rata, između katolika i nevjernika.

Jedino još nedostaje takozvana velika koalicija koja do sada nije bila potrebna jer je ona zadnja garancija opstanka na vlasti.  Ona  do sada nije bila potrebna jer je uvijek postojala neka jeftinija mogućnost održavanja ustaljenih struktura i interesa.  Tri četiri komorne strančice su jednostavnije, zahtjevaju – koštaju, manje moći i više novaca.  U koalicijskim razgovorima je uvijek lakše odlučiti se za opciju: komorni orkestar plus veliki dirigent, ili bolje rečeno: velika dirigentica, nego velika koalicija sa svim kompromisima koji idu uz nju.  Koji broš ta za narod skupa bluza krasi, to je nebitno. U velikoj torbi nestane svaki problem i jedino pitanje za naciju jest. Tko je koga …. I za koliko kilometara tuđeg teritorija ili tuđih prava.

U toj igri vlasti i partijskog pluralizma istih metoda, a različitih interesa,  ne i ideologija, uvijek po strani ostaju, kao pobožni ministranti, koji promatraju festival tijela i moći, desno orijentirani moralni i intelektualno navodno nadmoćni političari.

Ima ih svakakvih coleura, od onih crnih do ljubičasto prosvijetljenih. Neki su i crveni bez srama, ali zato do zadnjeg atoma svoje političke osobnosti. Od onih koji su izrasli na katoličkim katedrama do onih preživjelih na komunističkim lomačama. Svima njima je zajedničko da su svoju moralnost i privrženost hrvatskom narodu, odnosno ideji, pokazali svojim vlastitim primjerom: od zatvora do bojišnice, od progona do opće prihvaćenosti među takozvanim “moralnim pukom”.

Politički suprotna strana, ona praktičarska, ih naziva pogrdnim imenima, ne zbog njihove nepismenosti ili nemorala, nego obično zbog njihove intelektualne nadmoći i neupitnoga morala. I opet  ti i takvi ljudi ne mogu nikako do vlasti, nikako da pobijede dokazane bivše partijaše, karijeriste, lopove, privatizere i kriminalce. Dakle činjenično poklonike zločinačkog jugorežima i komunističke diktature, profitere u privatizaciji ili članove čudnih i neprobojnih organizacija, izvan ili unutar same Hrvatske.

Našem narodu je izgleda nepoznato da su neki, sadašnji katoličko-desni političari, bili 80-ih i 90-ih članovi saveza i pokreta za očuvanje Jugoslavije i avangarde radničke klase pod crvenom zvijezdom petokrakom? Je li to stvarno tako? Zar je narod tako kratkog pamćenja? Treba li nabrajati sve te ministre, predsjednike Sabora, premijerke i ine funkcionere koji na svakim izborima pokupe glasove takozvane desne, katoličke, biračke populacije?

Treba li navoditi njihove funkcije po principu copy paste ili je dovoljno malo analizirati njihovo ponašanje da bi se nedvojbeno utvrdilo da je shema njihovog političkog djelovanja nastala na zasadama partizanske borbe i komunističkog duhovnog sklopa? Našem narodu te činjenice  nisu važne, izgleda!

Narod kuka da mu je loše i pravi se blesav. Opet biramo jedne te iste, navodno da ih nitko ne bira, a oni opet na vlasti. Za razliku od naroda izabrani političari znaju: politika je posao i zanat bez posebne povezanosti s moralom i osobnim integritetom u smislu služenja narodu. Njih ne smeta da ih je biralo samo 30-ak% birača. Njima je to dovoljno da se ponašaju kao vladari, robovlasnici. Njihova ideologija, program HDZ-ova, HSS-ova, HNS-ova ili SDP-ova je uvijek bila i ostala smokvin list koji je skrivao izvornu želju tih političara: da zadovolje svoje iskonske potrebe za moću i osobnim probitkom. Svi hrvatski vodeći političari su sisali miljeko na sisi zvanoj komunistička partija. Na toj sisi su se hranili i učili osnovne sheme političkog djelovanja. Ili poznajete još neku državu u kojoj se za kritiziranje partijskog sekretara leti iz partije? Ne nema takvih država. Njemačku kancelarku Merkel smiju i kritiziraju njezini članovi, to je normalno i  poželjno. Naš narod kliče premijerki Kosor u trenutku dok izbacuje svojeg mentora Sanadera kao zadnju šušu ili dok ušutkuje svaku kritiku. Milanović je tolerantan jer Bandića izbacuje iz partije onoga trenutka kad mu to više ne odgovara. Razni Friščići, Đapići, Čačići itd. Su samo varijacija na temu. Moralni ulizica i potrčkalo postaje moralna vertikala navodno kršćansko- demokratskih stranaka.

Narodu je to normalno, čak štoviše takvi tipovi su popularni, oni su face. I zašto onda takav narod očekuje da mu je bolje?

Na lijevoj strani političke scene pak imamo navodne socijaliste. Nisu to oni socijalisti kao recimo švedski, austrijski ili ne daj Bože švicarski. Naši imaju slično ime, ali su im programi prilagođeni Balkanu. Tipovi kojima je još uvijek glavna pjesma “Druže Tito mi ti se kunemo”, pjesma dakle koja veliča masovnog ubojicu, ti bi tipovi prodavali narodu neku novu pravednost. Kao da u Njemačkoj uzdižu Adolfa i govore o novom projektu humanosti i tolerancije. Što je najgore oni su uvjereni da je antifašizam i humanizam jedno te isto pa se pozivajući na antifašizam diče svojim opravdavanjem masovnih ubojstava navodno vlastitog naroda.

Poveznica svih tih vladajućih političkih krugova je, manje više, partijska prošlost, komunističko jugoslavenski elitni kružok. Ti dakle nekadašnji partijski slugani su postali mjerilo humanosti, demokracije, morala, nacionalnih interesa i čega sve ne.

Da bi opravdali svoju postojanost u hrvatskoj politici oni su u Ustav unijeli političke ispraznice koje narodu trebaju pokazati da su oni kontinuitet hrvatske države. Republika Hrvatska nije po njima nastala krvlju njezinih branitelja nego na osnovu odluke komunističkog AVNOJ-a. Oni koji su krv prolijevali, ne za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju postadoše kamen temeljni. Institut jedne strane države, koju smo krvavo i s ogromnim žrtvama napuštali postade voljom tih političara neupitna politička okosnica. I ostadoše ti nekadašnji aparatčici  u kontinutitetu na vlasti. Pa tko bi se usudio dovesti u pitanje same temelje države?

Oni su ti čuvari. Čak i kad su bili u Partiji i u sam zalazak jugoslavenskog sunca članovi Pokreta za Jugoslaviju, oni su uvijek čuvali jedno i jedino im sveto: interes hrvatskog naroda. (sad bi mi trebao onaj velki smajlić što se cereka). Njihovi očevi su dakle stvarali hrvatsku državu, samo što se ona iz praktičnih razloga nije zvala Hrvatska nego Jugoslavija.

Oni su se zalagali za slobodu hrvatskog naroda, samo što su iz praktičnih razloga otvarali koncentracijske logore za neistomišljenike. Oni su i tada bili mjerilo slobode na sudskim procesima, kao svjedoci ili suci. To oni znaju raditi i za to im narod teba biti zahvalan. Oni to i danas rade.

Svjesni te situacije i razočarani nepodnošljivošću političkog nepomaka neki hrvatski intelektualci i političari već godinama uporno pokušavaju preokrenuti stvar i doći na vlast. Ovdje se radi opet o različitim profilima. Od onih osobno razočaranih, jer ne dobiše željenu fotelju, do onih iskreno zabrinutih za sudbinu naroda. Ima ih i lijevih i desnih. Malo više desnih, ali nađe se i poneki lijevi romantičar koji je u svojoj mladosti bio ministrant i otkrio klerikalnu prijevaru te uspostavio vezu između Isusa i Marxa kao glavni argument u kultiviranoj raspravi s vjernicima.

U sredini se grčevito za život bori narod. Ima u toj bujici svega, branitelja, umirovljenika, studenata, seljaka, radnika, pametnih, načitanih, glupih i svakakvih drugih profila. Svi se oni bore, malo zajedno, a većinom kao konkurenti za prelazak na onu stranu gdje je život i preživljavanje lakše. Na strani od vlasti se malo interesiraju za takve sve  dok traje vrijeme lovostaja na birače. Nema potrebe, posložena je koalicijska konstrukcija koja garantira opstanak na vlasti , održavanje interesa, radnih mjesta za prijatelje i uvjerenja da je narod blesav. Troškovi nisu bitni, platit će unučka generacija, ako do tada uopće i bude države.

Kad dođu izbori onda se obje političke strane: provjereni stari lisci, praktičari, i moralno integralni, sjete naroda i birača. Ovi stari lisci obično pobijede, takozvani pošteni i dobri dobiju glasove svojih prijatelja, a njihova rodbina bira one koji će im zaposliti sina ili kćer. Naravno da to rodbina poriče. Nitko od katolika i Hrvata s kojima razgovarate naprimjer nije birao Mesića ili Josipovića. Katolika navodno ima preko 80%. Čudno da su ta dva sina partijskih dužnosnika postali predsjednici države. No, birači koji traže promjene, moral i interes naroda su glasni samo nakon izbora.

Kao po nekom napisanom scenariju za gusle uvijek glasno traže promjene i dolazak na vlast moralnih likova. U pomoć im priskoče biskupi, kao što i spada u normalnoj katoličkoj zemlji, isti oni koji u slobodno vrijeme rado primaju bivše partijaše, a za vrijeme mise govore o moralu i postojanosti. U ekonomskim vijećima biskupija ne sjede provjereni kršćanski gospodarstvenici. Ima tamo uglavnom mjesta za one kojima i danas Titova slika skrivena leži u ormaru, ako Bog da zatreba. Spisatelji katoličkih i narodnosnih članaka, knjižurina i tekstova pred izbore izvode priredbe na kojima svojom intelektualnošću i duhovnim vrijednostima zadovoljavaju ponajprije same sebe, a onda i promatrače programa za naciju. Sve to uz suze zbog dramurški insceniranog tragičnog kraja i za samo 2% glasova. Kažu neki jako pametni da su navodno izbori namješteni, da nema hrvatskih medija.  Udružila se masonerija, Židovi, Srbi, i Bog te pitao tko protiv nas. A kad neki poduzetan i odvažan Hrvat te iste priupita za 100 Eura investicije u nacionalni program slobodnih medija oni će mu odgovoriti da nemaju novaca, da sve to nema koristi, da ne će uspjeti i tisuću drugih razloga. Za neuspjehe na izborima nikada nisu krivi kandidati i to, navodno osvješteno, nacionalno biračko tijelo. Konji koji uvijek izgube trku su za preglasne ideologe najbolji i uvijek ih se ponovno upriježu u zapregu. Izvlače se uvijek isti ljudi, isti profili, isti programi u uvjerenju da će se neki imaginarni narod konačno dosjetiti i birati pametne, poštene i sposobne. Kad dođe izborna nedjelja  onda većina tih moralnih vertikala umjesto na izbore odu na izlet da bi dobili inspiraciju za novo moralno razglabanje. I tako već godinama vrzino kolo se vrti, a mi se pitamo koji je razlog tom začaranom krugu.

Zašto politički korektni i nacionalno svjesni političari, ako ih uopće ima, ne mogu dobiti izbore? Jesu li oni opasni za birače? Tko se boji tih i takvih političara? Možda Vas zanima sljedeći pristup. Možda se ne slažete. Nemam pojma. Možda nisam u pravu. No svejedno je zanimljivo malo promatrati tu činjenicu nekim drugim očima.

Ako gledamo na politiku kao znanje, vještinu, posao itd., a ne kao pitanje morala i ako ju ne idealiziramo onda je uspješan političar onaj tko je uspio osvojiti vlast. Kao i nogometaš: dobar je onaj koji pobjeđuje. Barem što se tiče te vrste posla. Loši igrači obično proglase teoretiziranje o igri kao najveće dostignuće. Nama u Hrvatskoj ne nedostaje teoretičara nego političara koji su sposobni osvojiti vlast, političara dakle koji se služe tehnikom političkog uspjeha, a ne tehnikom moralnih i inih propovijedanja. U suprotnom ćemo imati dobre moralne pretpostavke, mnogo poštenih ljudi izvan vlasti i šačicu nemoralnih na vlasti. To vam je kao da najkorisniji igrači ne žele ući u igru ili kad uđu ne snalaze se. Mislili su da su dobri igrači,  ali nažalost oni ne mogu protiv drugih jer ima i faulova, suci pogriješe i tako dalje. Neki od najupornijih stalno ulaze, stalno gube i pričaju kako su oni dobri, ali eto slučajno nisu pobijedili jer je svaka utakmica namještena. Dobra isprika koja prolazi samo dok nije pitanje želimo li uopće pobjediti ili i dalje želimo gledati kako nas vozaju.

Vješt političar međutim zna da je politika dolazak na vlast, donošenje zakona i provedba određenih planova. On će svjesno i promišljeno pred izbore održati vatreni govor svojem biračkom tijelu o povijesnoj nezaboravljivosti ili o pravdi, ovisno koji mu je cilj. Takav političar će kratkoročno ushititi svoje birače. Na vlasti ostaje ako zadovolji minimalne kriterije neophodne za opstanak na vlasti. Pri tomu on zna da ispraznice služenja narodu zvuče dobro i da ih narod želi čuti, ali to je kategorija nemjerljiva i ovisna o trenutnom emocionalnom stanju birača.

Kroz različite treninge od mladosti, saveza pionira, sindikata, saveza soc. omladine i drugih, skoro zaboravljenih, komunističkih organizacija, on je naučio na drugarsku kritiku i zna da ga jedino može uništiti nesolidarnost sa istim zmijama u istoj košari. Brzo nakon izbora on zaboravlja obećanja i postaje najobičniji standardni političar, u očima naroda i birača “lopov”.

Kako je dakle moguće da birači, iako razočarani politikom, na rubu egzistencije, uvijek nanovo biraju iste političare? Je li to stvar prijevare ili neke urote? Mislim da je stvar puno jednostavnija.

Staro je pravilo da narod ima vlast koju zaslužuje. Imamo li mi vlast koju zaslužujemo? Ja mislim da imamo i da su kod nas na vlasti oni političari koji najvjernije odražavaju prosjek hrvatskog čovjeka. Znači li to da je hrvatski narod kao i njegovi političari na vlasti duboko korumpiran, častohlepan, nepošten, lijen? Možda, prosudite sami. Zašto političar takvoga kova biračima bolje odgovara od poštenoga i moralnoga političara? Stari lisac, nepošteni političar i njegova stranka postupa nesvjesno u potpunoj harmoniji sa vlastitim biračima. Kao i njegovi birači na novu godinu ili u ispovjedaonici, on obećava nešto što brzo zaboravlja. Narod čak zna da će političar zaboraviti i ne će provoditi obećano. Političar koji dakle ne provodi obećano samo potvrđuje biraču da je birač znao da su svi lopovi i da lažu. Takav političar je u dubokoj intimnoj vezi sa svojim biračima. Kad ga birač promatra racionalno u miru i analizira njegova djela on će ga kritizirati jer je lagao. Kad pak bira on se ponaša sukladno svojim unutarnjim potrebama, a ne racionalnoj procjeni. Prosječni hrvatski birač ima dakle izbor između “poštenoga” i “lopovskoga” političara. Koga će izabrati? Poštenoga? To bi značilo da je tako bilo i do sada. Kao što znamo nije. Hrvatsku definitivno vode nesposobnjakovići i ljudi koji za Judine škude prodaju nacionalne interese. Zašto dakle taj toliko citirani birač uvijek nanovo bira svoje najpoznatije nesposobnjakoviće?

Ja mislim da je razlog da birač nesvjesno osjeća da mu takav političar blizak jer je sličan njemu samome. Svi smo mi Jadranka Kosor, Sanader, Bandić, Jospović ili Čačić. Ulizivanje, kud Ivo tud i ja. A kad Ivo više nije faca, niti ga ne poznajemo. Birač javno psuje takvog političara jer time zadržava privid vlastite moralnosti. Da bi mu to palo lakše on takvom političaru pridodaje epitete suprotnog političkog tabora i zadržava privid da je on i njegova grupa izvan tog kolopleta lopovluka i laži.

Na drugoj strani imamo moralnoga lika, osobu koja je bila u zatvoru, intelekualac, pravednik među nepravednicima. Tipični primjeri takvih političara su možda Budiša, Gotovac, Veselica, i bezbroj drugih vječitih spasitelja sa 2%-6% glasova. Iza njih su grupe intelektualaca, vjernika, profesora, udruga, strančica itd. Oni imaju dobar program od pet šest tomova. Uglavnom su ti programi dobro posložene intelektualne rasprave o moralu, povijesti, budućnosti i nesreći koja nam se dogodila. Rijetko takvi programi sadržavaju strategiju i metodu osvajanja vlasti, a bez osvajanja vlasti i najbolji program je obično pišanje uz vjetar. Njivi programi zvuče pametno jer ih nitko ne razumije. Ti političari su većini njihovih navodnih birača kao osobe skoro neupitni. Iza njih su knjige, rasprave, dokumenti, zatvori, bojišnica, vjera i ushićenje na malim katoličkim skupovima. Govore istinu i njihovi birači znaju da je to tako. Oni dobro dijagnosticiraju probleme uz jednu malu estetsku pogriješku: kriv za situaciju je uvijek netko drugi, nikada oni sami ili njihova politička nesposobnost. Birači im se dive u uskim provjerenim kružocima. Oni uživaju ugled hrvatskih intelektualaca i moralnih vertikala na koje se izgleda nitko ne želi osloniti.

Zašto je to tako? Zašto jedan Gotovac, Budiša, Veselica, Paraga, Tuđman, Jurčević itd. subjektivno nemju nikakve šanse da ikada osvoje vlast (mislim na žive i aktivne)? Zašto su oni nacionalno politički promašaj? Jesu li? Kako bi ipak mogli slični političari doći na vlast?

Politika je stvar instinkta, želje, tehnike, kondicije,  entuzijazma i mnogih drugih vještina i stavova. Ljudi biraju one političke opcije koje im obećavaju da će zadovoljiti biračeva očekivanja. Zato politički teoretičari kažu da je nesposoban svaki političar, glup, ako prije izbora ne obećava, čak i kad zna da je to neostvarivo. Birači žele čudi da će biti bolje. Birači osim toga biraju ljude za koje pretpostavljaju da će pobijediti. Tu svoju pretpostavku oni grade na vlastitom iskustvu ili iskustvu svojih poznanika. Birači dakle žele biti dio pobjedničke ekipe, oni traže potvrdu da su svojim odabirom bili u pravu. Kod izbora se, kao i kod drugih procesa, naknadno želi dobiti potvrda ispravnosti vlastite odluke. Iz istraživanja se zna da čitatelji uvijek kupuju novine vlastitoga stava da bi potvrdili kako su oni u pravu. Nakon kupovine odijela mi tražimo potvrdu naše odluke šećući se ispred ogledala. Birač se dakle u svojoj odluci prepušta instinktu, a ne objektivnim mjerilima ili u miru proklamiranim principima. On ima na izbor takozvane vješte, praktične, dokazane pobjednike i nevješte, moralne ali dokazane gubitnike.

Nitko ne želi biti dio gubitničkog tima. Osim entuzijasta i ideologa.  Zato će vješti i dokazani pobjednici uvijek dobiti više glasova nego oni drugi.

Kad birač ima izbor između lopova, lopovčića i moralnog lika on bi po prosudbama objektivnog morala trebao birati moralnu osobu. Katolička Crkva, koja kod nas ima dominantnu ulogu, je velik dio svojeg identiteta posvetila pitanju morala i proglaila moral pitanjem opstanka. U toj prenaglašenosti moralnosti se stvorio dojam da mi jesmo moralno društvo ili bismo barem trebali biti. Pri tomu nikomu nije potpuno jasno što je to moral. Ja  imam djelatnike i nepojmljivo mi je da moji djelatnici ne dobiju plaću. Nepojmljivo mi je da ne plaćam račune i da kradem svojem djelatniku, a istovremeno mi tvrtka radi dobit. Moral je dakle širok pojam i po meni praktično mjerlo djelovanja u društvu i politici. U hrvatskoj javnoj raspravi je međutim moral postao potpuno nejasan pojam, svi ga rabe, a malo ih se toga pridržava. Upravo to se i događa s biračima. Birači pred izbornom kutijom nemaju prisile, nitko ih gleda. Kao i u svakodnevnom život: kad nitko ne gleda iz auta izleti kutija na travnjak, kad nema supruge oči bulje u duge noge, kad nema prisile radnik dobije nisku plaću ili ju uopće ne dobije. Birač je kao i u životu prepušten javnom i tajnom djelovanju. Javno djelovanje je rasprava i galama, tajno je biranje u biračkoj kabini. Oni su prepušteni sebi i svojem instinktu. Na izbor imamo: sina zapovjednika konc logora, sudionika privilegirane komunističke kaste, amoralnog bivšeg partijaša, mafijaša, šarlatana, profesora ili nekog moralnog lika stroga pogleda, uspravnog i onog akoji može poslužiti kao primjer za djecu i odrasle. Birač ima neograničenu moć da odluči i bira ljude koji se ne skrivaju, ljude koji imaju jasna mjerila. Moralna. Birač zna da bi bilo dobro, ali kad malo bolje ne razmisli, kad se prepusti svojem instinktu, on se počne osjećati nelagodno.

Taj moralni lik za njega postaje nevidljivo mjerilo vlastite moralnosti. On je bio u zatvoru za svoje ideale, ja nisam. On je professor, ja tek osnovna škola. On petero djece, ja jedva jedno. On sretna obitelj, ja rastavljen. On se izražava kulturno, ja psujem. On ratnik, ja se izvukao. I tako u nedogled. Birač zna da bi to bilo idealno rješenje za narod, za državu. On čak to rješenje i traži u raspravama. No svaki pogled na tako idealnog političara mu u svijest doziva svu vlastitu malenkost i nedostatnost. Moralan politčar i intelektualac svojim stavom postaje neka vrsta zrcala koje nam stalno u svijest priziva naš izgled. Na kraju krajeva tko zna, možda će ovi ipak nešto napraviti, pa oni su barem vješti, a gle ovoga profesora, samo zna pametovat tako da se ja osjećam nepismenim pored njega. Osim toga ako svi kradu mogao bih i ja nešto ušićarit, pa Bog će oprostiti.

I tako naš birač u nejavnom trenutku zaokruživanja odabere sebi prikladnije rješenje. Budući je većina birača prosječnoga morala moralna ogledala će mu kad tad postati omražena, stalno bi ga podsjećala na vlastite nedostatke. Ako izaberem ove lopove barem ću imati opravdanje za vlastiti lopovluk i nerad,  veli mu tihi, skoro nečujni glas vlastite podsvijesti.

Kad iziđe na svjetlo dana moralni, nacionalno odgovorni birač se počne tužiti, vikati, galamiti na nemoralne političare da bi urbi et orbi pokazao da je on moralan i da on nije birao te lopove koje treba na Goli otok. Kao potvrda da je ispravno postupio  posluže mu rezultati izbornog povjerenstva na kojima je vidljivo da je njegov kandidat srca, taj moralni lik, dobio samo 2-3% glasova. Birač tad dobiva potvrdu da je dobro što je birao onu stranku koja ga stalno potkrada, onu stranku koja veliča one koje on mrzi ili onu koja na giljotinu šalje one koji su njemu i njima stvorili slobodu.

Ipak su oni na kraju pobijedili, a sukladno psihoanalitičaru Frommu, svi žele biti dio velikog tijela, velike ideje, dio pobjedničkle ekipe. Naš birač naknadno dobiva potvrdu da nije rasuo svoj glas, da su i tako i tako šanse za najboljega i najpošetnijega bile nikakve. Njegov glas nije bio presudan i on može mirno spavati do sljedećeg jutra, kada će opet, uz novine i kavu, pljuvati po lopinama i pitati se zašto ne mogu na vlast doći pošteni političari. Kandidat gubitnik je uglavnom uvjeren da je odradio sve na najbolji mogući način. Bio je pošten, pametan i vjerovao je da se biračko tijelo sastoji od njegovih poslužnika. Novoizabrani stari lisci se dosjete da bi bilo dobro nekoga i zatvorit da se biraču da malo opijuma, da se kao štene zabavi kakvom kosti. Svaka normalna vlast tako zatvori pokojega političara i gospodarstvenika, uglavnom one koji su se previše osamostalili. U narodu se stvori osjećaj da su svi lopovi, da nema više poštenih, da svi kradu. Samo je pitanje tko više tko manje. U toj psihozi lopovluka birač ima osjećaj da je on jedini moralan. Skandali ga neko vrijeme zadovolje, dok ne shvati da činjenica, što je nekadašnji moćnik u zatvoru, njemu ne plaća režije. No on i time dobiva potvrdu svoje moralnosti, jer eto svi su lopovi samo ja nisam. Narod izgleda ne želi drugačije političare jer bi mu oni bili svakodnevno zrcalo, opterećenje.

Ružan ne gleda svako jutro u ogledalo, debeo se skače na vagu kao da mu je ona najvažniji rekvizit i izvor radosti.

Moralan političar je izgleda nepoželjna kategorija jer bi narodu uništio još i ono malo navodne radosti. Ili mislite da moralni političari ipak imaju šanse?

MMag. Vinko Vukadin

Poslovni trener

 
Komentiraj

Objavio dana 12. siječnja 2012. u Hrvatska danas

 

Za Dom Spremni

Napisala: Kristina Ćurković

U ovom svom osvrtu želim reći pravu istinu o onome što se dogodilo u Čavoglavama 5. kolovoza 2011. godine, na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja, te 16. obljetnice oslobađajuće VRO Oluja.

Da napomenem da sam u Kninu prisustvovala na svetoj Misi, zatim sam se iz Knina uputila u Čavoglave proslaviti taj svečani dan pobjede nad četnicima, komunjarama i svim onim koji su željeli osakatiti i potuđiti lijepu našu Hrvatsku. Slomila ih je Oluja, pamtit će je i nikad nam neće to oprostiti, ne samo četno-odredi u i izvan Domovine, nego i strani centri moći stavljajući naglasak na EU koja je dopuštala vršenje drugog genocida nad Hrvatima, nakon onog u Bleiburgu gdje je od 1945. i u poraću ubijeno oko milijun Hrvata (na samom Križnom putu Hrvata je bilo 200 000 vojnika i 500 000 civila po službenom izvješću britanske vojne službe iz 1945. godine, a likvidacije su se izvršavale i 8 godina nakon toga).

Na kninskoj tvrđavi se opet zavijorio hrvatski Barjak! Ali i ovaj put, izdajnici iz samog državnog vrha su se poredali u prve redove i pljeskali. Veselila se i premijerka i predsjednica Vlade Kosor koja je na čelu Vlade zbog koje se ”Oluju” koju slavimo naziva ”udruženi zločinački pothvat”. Ironično pozdravlja generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, a njena ”ekipa” ih je i otpremila u uzništvo. Zbog već ustaljenih zahtjeva EU, ova Vlada je odgovorna za zatvaranje koje je prouzročilo smrt ratnog heroja generala Đure Brodarca, bez kojega bi u Zagrebu bio otvoreni rat i granatiranje. Ova Vlada je odgovorna za pokrenuti progon hrvatskih branitelja, čiji dan između ostalog slavimo 5. kolovoza. Tu su bili i svi oni koji se oslovljuju sa ”drugovi i drugarice” i vole crvene petokrake koje im simboliziraju ljubav i mir (nama pokolj), uključujući i Josipovića (ovom sam svjedočila kad sam bila na prosvjedu u Srbu protiv spomenika pokolju nad Hrvatima, koji favorizira krvničku crvenu petokraku) koji sada rade na nekom ”bratstvu-jedinstvu” koje počiva na lažima, smradu, mrljama i nevinoj krvi hrvatskih vojnika, nevinih civila i nebrojenoj siročadi. Da ne odem previše široko, sada se neću baviti izdajnicima, nego napisati o onom što se zbilo u Čavoglavama nakon sv. Mise u Kninu.

U Čavoglavama se zaista okupio brojni hrvatski puk iz svih krajeva Domovine, i izvan nje. Brojka prisutnih se kreće oko 140 000 ljudi, ito većinom mladih. Imam i slike koje svjedoče tome i koje su u prilogu teksta te molim da iste objavite. Žalosno mi je to što mediji lažu i umanjuju broj, a policija je naravno (s obzirom da MUP financira država) objavila brojke koje odgovaraju vladajućoj strukturi.

Na skupu u Čavoglavama nije bilo nikakvih incidenata. Tu su bili Hrvati koji su željeli proslaviti taj dan, dok ponovno ne dođe vrijeme kad ga budemo svi zajedno slavili u Kninu! Do tog dana slavimo u Zagori na izvoru rijeke Čikole. Nije bilo nikakvog veličanja nikakve mržnje, samo proslava slobodne Hrvatske i zahvala onima koji ju stvaraju. Pjevale su se hrvatske pjesme, proslavljalo se onako kako to Hrvati žele, a sve pored crkve sv. Ilije u koju se moglo ući i pomoliti. Tekstovi pjesama u sebi nisu sadržavali nemoralni sadržaj kao što ga sadrže tekstovi brojnih ”cajki” koje truju mlade glave i izokreću prave vrijednosti potičući preljub, blud, materijalizam… Stihovi pjesama koji su se pjevali glasili su ovako: ”Ljubi svoju zemlju, ljubi blagoslovljen plod, i ponosno po njoj hodaj svoj zemaljski hod…”, ”Neću izdat ja Boga nikada…”, ”Nek’ vijori zastava, neka nitko ne dira u moj mali dio svemira…”, ”Prepoznah ljepotu tvoju što probudi ljubav moju, kad sam s tobom srce moje kuca jače, veliko je…”. Marko Perković Thompson je svoj nastup otvorio pjesmom ”Čavoglave”, koja počinje uzvikom ”Za dom spremni!” koji su u dnevniku HRT-a 6.8. 2011. komentirali kao, citiram: ”zakonom zabranjenim”. Ovime želim naglasiti neupućenost i neznanje urednika Dnevnika, jer je pozdrav ”Za dom spremni” starohrvatski pozdrav. Spor oko tog pozdrava vodio se 14. travnja 2009. god. kada je pravomoćnom presudom suda u Zagrebu utvrđeno da taj pozdrav ”Za dom spremni” nije ustaški, nego starohrvatski. Tada je konačno odbačena podvala tzv. ”antifašista” (prikrivenih komunista i njihovih sljedbenika) da se s tim pozdravom veliča NDH. A sam taj pozdrav je u svojoj biti domoljuban, etičan i human, pa je čudo kako ikoga normalnog može iritirati bez obzira na etičku pripadnost. Ustaška inačica tog starohrvatskog pozdrava koji je stariji od ustaštva glasi:” Za Poglavnika i dom spremni”. A taj pozdrav hrvatski narod nije prihvatio kao narodni. Tako da je jako neprofesionalno, nepristojno i neozbiljno od čete iz HRT-a što su neinformirani izletjeli s neistinitim tvrdnjama ili možda namjerno lažu i obmanjuju narod, kako Thompson pjeva: ”U eteru laži obmanjuju ljude, tako lako pravednima sude, jesam kriv, za to što sam živ. Domoljublje prozvali fašizam, tako brane njihov komunizam, prozirna demagogija…” A smiješan mi je bio onaj jadni komentar novinarke koja radi za Novu TV, na dnevniku iste televizijske kuće, kako je omiljena boja prisutnih bila crna. ”Fašističniju” izjavu nisam odavno čula. Zar u slobodnoj državi postoje boje majica koje se ne smiju nositi iz straha da neka novinarka ne ”izvali” takvu tvrdnju i komentira boje majica prisutnih? Zar se sad moram i bojati kada se ujutro ustanem i otvorim ormar? Poštovani novinari, jučer sam se iz tog razloga prošetala po gradu s ciljem da provjerim zastupljenost odabira majice crne boje. Od 10 ljudi, 4-5 ih ima crnu majicu, pa što? A sigurno i vama kojiput promakne, pa u želji za što elegantnijim izgledom posegnete za komadom odjeće crne boje.

Sljedeće godine se nadam još većem dolasku Hrvata na proslavu 5. kolovoza, da pokažemo svima da vjera i domoljublje žive u nama, jer brojka od oko 140 000 ljudi nije zanemariva. Koliko je tek bilo onih koji su željeli doći, a bili su spriječeni, te podržavaju skup? Sve u svemu, uistinu je bilo predivno to zajedništvo, i nadam se da će domoljubi opet ujediniti, jer jedino to može spasiti Hrvatsku od srljanja u ponor euRopske unije (koja ”Oluju” naziva zločinom) i grabežljive vladajuće yu-strukture.

Želim Vam svako dobro i Božji blagoslov.

Autorica: Kristina Ćurković

Copyright 2011 by Kristina Ćurković
Sva autorska prava zaštićena

 
1 komentar

Objavio dana 8. kolovoza 2011. u Hrvatska danas

 

Dignimo glavu ponosni Hrvati

Napisao: Semper magis

Zar doista ima netko danas u Hrvatskoj tko može reći da je presuda Haškog suda pravedna? Reakcija koja me je zgrozila bilo je razmišljanje gospodina Puhovskog (kojeg financiraju inozemne tajne službe), koji tvrdi da je bio u Kninu i vidio par zapaljenih kuća, te nekoliko ubijenih civila. On nije bio očito 1991. u Vukovaru. Pa bi spaljene kuće i ubijene civile i zarobljenike vidio na svakom koraku. Onoliko kuća koliko je zapaljeno u Kninu, stanu u jednu ulicu grada Vukovara. Taj gospodin Puhovski, inače sveučilišni profesor, koji mora znati uzrok i posljedicu oslobodilačke akcije Oluja, nije nikada posjetio Ovčaru, pa da vidi 200 bijelih križeva. Zar 16 godina nakon rata moramo dokazivati nekome nešto?

Nakon presude reagirao sam kao i svi ostali, šok, nevjerica i suze. Na um su mi padale razne stvari… Evo jedne: Ako je po Haagu Oluja zločinački poduhvat, onda ja komotno mogu odšetati u nečiju kuću, istjerati vlasnika, terorizirati ukućane i s vremenom i njih protjerati i proglasiti tu kuću svojom. A kada se taj isti vlasnik vrati i zalijepi mi dvije pljuske i izbaci me iz svoje kuće, ja ga mogu tužiti za zločinački poduhvat što me izbacio iz “moje nove kuće”.

Intern. sud u Den Haagu

Ljudi kažete prekomjerno granatiranje, hm evo svjedoci smo napada na Libiju, Tripoli se bombardira, ginu civili, kao što je to bio i slučaj 2003. bombardiranjem Bagdada. A što to nije slučaj prekomjernog granatiranja? Nije, jer Saveznici i Ameri smatraju Tripoli vojnim ciljem. Gospodo i Knin je bio vojni cilj, ali onoliko granata koliko je palo na Knin u Oluji, padalo je u duplom broju po Vukovaru, Osijeku, Karlovcu, Dubrovniku, Zadru, Šibeniku, Slavonskom Brodu, Vinkovcima itd… Pitam se samo kako bi oslobodili Knin, možda da smo ih lijepo zamolili da se predaju, ili da smo umjesto metaka i granata gađali cvijećem, pri tom pazeći da se četnici ne uguše od peluda, jer ima dosta ljudi koji pate od tih alergija.

Generali Gotovina i Markač postali su žrtveni janjci nesposobnih vlada koje su na čelu Hrvatske. Vlada Ivice Račana, Ive Sanadera i Jadranke Kosor odreda su se pokazale smiješne i neozbiljne uhvatiti se u koštac sa Haagom. Oni gledaju kako što prije ući pognute glave u tu famoznu Europsku uniju. Kao da je EU “sveta krava”, novi “Edenski vrt”…. Na zemlji nema ničega savršenog pa tako ni ta Europska unija nije ništa drugo nego zlatno tele, kojemu se svi klanjaju, a zaboravili su na temeljne vrijednosti. Prije svega na Božji zakon, tradiciju i čast roda svoga, koje se ne prodaje ni za kakve Judine škude.

General Gotovina, Heroj hrvatskog naroda

General Markač, Hrvatski Heroj

Naša hrvatska krv nije prolivena uzalud, na njoj će izrasti nova loza ponosa i slave…Ovo što se događa danas nije prvi put, da nam junake sude i zatvaraju. Mogu nas izolirati, sankcionirati, zatvarati ali onu našu slobodu koja je u srcu nikada ne mogu imati, jer ona nije dana od čovjeka nego od Boga. On nam je dao priliku da se rodimo u možda brojem malenom ali srcem velikom narodu. Narodu sa manama(nejedinstvo) i vrlinama (vrsni ratnici, svjedoci vjere, velikani znanosti i športa…), narodu koji je Europu branio stotinama godina od prodora Turaka, i dobio naziv Antemurale Christianitatis “predziđe Kršćanstva”.

I danas nam ta Europa umjesto zahvalnosti, govori kako mi ni ne spadamo u nju, nego nam je mjesto u nekakvim balkanskim asocijacijama, koje i dalje u svojim mračnim umovima kuju sljedbenici novih svjetskih poredaka, koji nemaju ni vjere ni nacije osim jedne a to je profit, novac. A ako bi nas ipak odlučili pustiti u tu “Europu” onda moramo ispuniti sve uvjete koji oni od nas traže. Zanimljiva mi je ta demokracija i ta tolerancija, oni tebi diktiraju uvjete a ti nemaš pravo ni na jedan vlastiti.

Glavu gore hrvatski rode, još nije gotovo, tek je počela bitka ove generacije. Bitka protiv nepravde, laži i izdaje, iz vlastitih redova. Nema tog neprijatelja koji nam može naštetiti koliko onaj u vlastitoj kući. Neka Bog blagoslovi svakoga Hrvata i Hrvaticu. Hrvatska nije prestala postojati nakon Haške presude koja je samo još jedan čavao u križu našega naroda. Hrvati će uskrsnuti na tom križu samo ako budu vjerni istini i pravdi kako su oduvijek bili i od tog puta ne smiju odustati.

ZA DOMOVINU SPREMNI! BOG I HRVATI!

Autor: Semper magis

 

© 2011 copyright by Hrvatsko Pero Istine

Semper Magis & Franjo Kobe, sva autorska prava zaštićena.

 
Komentiraj

Objavio dana 27. lipnja 2011. u Hrvatska danas

 

Hrvati i borba protiv Europske Unije

Napisao: Franjo Kobe

Bile su to negdje devedesete, dok je kod nas odjekivao zvuk rata i dok smo se nadali pomoći te famozne Evropske zajednice koja je negdje pomagala a negdje bogami i odmagala, krenula je malo ideja u stvarnost o širenju i primanju novih zemalja članica. Do tada EU velikih 15 je držalo jedan ekskluzivni klub u koji izgleda nije mogao ući svatko, sjećam se tada u Austriji je krenula promidžbena i PR mašinerija, političari su se o noge saplitali da narodu dokažu kako EU nudi spas od sveg i svačeg i u biti je to mali raj na zemlji koji eto postaje pukim slučajem dostupan i nama običnim smrtnicima.

2011, ista mašinerija pokreće se evo danas i u Hrvatskoj, samo što eto malo su profesionalci iz EU naučili kroz godine pa danas rade već malo spretnije i bolje, koliko sam pratio zadnja ispitivanja u HR nekih knap 52 od sto Hrvata su trenutno za pristup Evropskoj Zajednici. Što je donijela ta famozna EU ostalim članicama, ništa posebno, možemo danas slobodno putovat, eto nema granica, možemo i svugdje radit, nema prepreka. No kada je čovjek vezan obiteljski i korijenima za svoju zemlju i za svoj kraj, to baš i nije neki bonus, treba započeti život u nekoj stranoj zemlji, pošto to već imam iza sebe mogu reći da to i nije baš tako lako.

S druge strane dobili smo Euro, nema našeg starog dobrog šilinga, eh kad je bio šiling tada se u Austriji dobro živjelo reći će i danas stari ljudi, djelom je za današnju skupoću zaslužna inflacija ali ipak kada se usporedi da je danas tisuću eura (napom. Uredništva:  € 1000,00 = 13765,00 šil.)ono što je nekada bilo 10 tisuća šilinga onda ponekad dobijemo i osjećaj da nas je netko usput opljačkao. Plate su manje više ostale iste sa gotovo neprimjetnom progresijom a cijene su skočile u nebo, prosječan čovjek spaja jedva kraj sa krajem. Može se ugodno živjet sa dvije plate i nekoliko kredita.

Poneki će pomislit da opisujem situaciju u Hrvatskoj a ne u Austriji, no ipak je tako. Manje više stanje u cijeloj Evorpi je slično i nigdje nije bajno. Evropska zajednica po mojoj osobnoj slobodnoj procjeni je sistem stvoren za tvrtke, koncerne i poduzetnike, čije današnje vjerne sluge jesu svi političari. Ponešto se da izborit i za običnog puka no eto to toliko samo da se prođu sljedeći izbori. Današnji prosječan čovjek se mora debelo boriti za život, osjećaj nas vara da je to nekada bilo drugčije, no pitajte vaše očeve i majke, djedove i bake, neće vam reć ništa drugo, ponajviše u njihovim sjećanjima ostala im je njihova patnja, koju eto tek pomalo prožimaju ljepi trenutci s obitelji. Javljaju se i ovi neo-pseudo-crveni glasovi koji uvijek laju kada sav drugi pametan puk šuti, pa nam laju u „jugi“ je prije sve bilo bolje, ma nije bila je to samo druga vrsta EU i druga vrsta pljačke no u biti sve isto, ako je netko dobio nešta ili u nečem bonificirao netko drugi je to s druge strane debelo platio, jer da je taj sistem bio pravedan, ne bi se srušio na cijelom svijetu i propao, ljudi ne ruše ono što je dobro, nego samo skidaju jaram sa vrata.

Volio bih kada bih vam mogao dati neki savjet, kako živjeti u ovim surovim vremenima, no izgleda da preostaje samo osobna snalažljivost i duh borbenosti da bi čovjek ostao na životu, zamolit ću vas da ne izostavite onaj trunak ljudskosti i suosjećanja prema drugima, kršćani smo, katolici, nositelji kršćanstva, njegov stub i zid kako nas je Papa nekoć nazvao, pokušajmo svi koliko je moguće očuvati to malo ljudskosti u nama, jer će vremena postati još surovija.

Teško da će hrvatski narod moći pobijediti bitku protiv EU, kako su mi prijatelji koji rade u Bruessellexu već davno rekli, nekih godinu dana se već u internim krugovima okretao datum 2013, ulazak Hrvatske u EU je samo pitanje formalnosti. Pitanje koje je možda realnije sagledati, hoćemo li se mi Hrvati snaći u toj „zajednici“ i moći izboriti za svoja prava? Ja se iskreno tomu nadam.

 

Zar “hrvatska sloboda” opet postaje nedostižan san…?

BOŽE ČUVAJ HRVATSKU!

Vaš Franjo Kobe

Glavni urednik Hrvatskog Pera Istine

 
1 komentar

Objavio dana 15. lipnja 2011. u Hrvatska danas

 

NAJRUŽNIJA RIJEČ JE…

Napisala: Urednica bloga “Zapisi Ljutih Baba”

„Ako izdate nekoga, gubite jedno od najvećih blaga života, gubite sposobnost da vjerujete. Jer, bez povjerenja, ljubav nije moguća“

Da netko upita koja je najljepša riječ na svijetu, većina ljudi bi s lakoćom odgovorila – majka.
Ili možda ljubav. Mir?
Međutim, večeras me nešto zaintrigiralo da se zapitam koja je najružnija riječ na svijetu? Prva koja mi je pala na pamet jeste izdaja.
I više je niti jedna riječ, koliko god razmišljala, nije uspjela skinuti s trona.

Izdaja je oblik prijevare. Izdati nekoga znači iznevjeriti nečije povjerenje, nečija očekivanja u lojalnost ili povrijediti interese grupe kojoj subjekt pripada. Najčešće uzrokuje jake osude i nije omiljena ni među onima kojima ide u korist. (izvor wikipedija)

“Vidje Hrvatska˙ puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda!”˙
A. G. Matoš

Kroz povijest izdaja je smatrana jednim od najgorih činova koje osoba može učiniti za grupu kojoj pripada (državu, narod, pleme, vojsku itd.) i uglavnom se oštro kažnjavala.
Izdaja može biti
* odavanje povjerljivih informacija ili tajne drugim osobama ili općenito,
* ostavljanje osobe ili skupine na cjedilu.

Iako se danas ubojstvo smatra najgorim zločinom, u prošlosti se veleizdaja ili politička izdaja (države, naroda itd.) smatrala gorom. U engleskom zakonu srednjeg vijeka izdaja se kažnjavala vješanjem, davljenjem i, na kraju, siječenjem na četiri dijela za muškarce, odnosno spaljivanjem na lomači za žene (zakon koji je bio na snazi sve do 1814.).

U kršćanstvu, Juda Iškariotski, apostol koji je izdao Isusa Krista
za 30 srebrnjaka, bio je izložen najgorim mukama. Njegovo ime danas je simbol izdaje i jedan je od najomraženijih ličnosti u ljudskoj povijesti.

U Danteovoj „Božanstvenoj komediji“ najniži krugovi pakla su određeni za izdajnike. Pakao ima 9 krugova u obliku ljevka. Što je krug niži i uži, to je grijeh veći. U devetom, najnižem i najužem krugu smješteni su izdajnici.

Izdaja prijatelja je prva vježba za izdaju domovine.

Stavi veo preko lica, ime ti je izdajica, da te ljudi ne prepoznaju – kaže u svojoj pjesmi Ivo Amulić.
Ljubavna izdaja ostavlja vječno gorak okus u ustima. Postoji li za osobu koja voli i vjeruje riječ od koje više strijepi?

Netko je rekao da je izdaja stvar percepcije?!! Što je za jednog izdaja za drugog je dobitak. Ali izdajnika prezire i onaj koji je od njega imao koristi.

Juda Iškariotski se nakon izdaje objesio na drvo vrste Cercis Siliquastrum, koje je kasnije prema njemu nazvano Judino drvo.

Sve je dobro kada ti drugi oproste. Ali hoćeš li izdaju oprostiti sam sebi?
Možeš li?

 

Autor: preuzeto sa bloga Zapisi Ljutih Baba

© 2011 copyright by Hrvatsko Pero Istine & Zapisi Ljutih Baba.blog.hr

Semper Magis & Franjo Kobe, sva autorska prava zaštićena.


 
Komentiraj

Objavio dana 1. ožujka 2011. u Hrvatska danas