RSS

Hrvati i Europa – siroče i maćehe

20 sij.

Napisao: MMag. Vinko Vukadin

Hrvatski narod je navodno jako ponosna vrsta, vječito prkosna, stalno u nekom naponu, očekivanju, nadanju i razočaravanju. Od svojih navodnih početaka življenja na ovom brdovitom balkanskom poluotoku Hrvati su se borili za svoje mjesto pod suncem i u zavjetrini, a u toj borbi su od samoga početka bili naslonjeni na neke navodne moćnike, više sile, tuđe centre moći i strane zapovjednike, prosvjetitelje ili pokrstitelje. Već i sam dolazak na ovaj poluotok je za nas Hrvate bio poziv da se priklonimo tuđinskoj vlasti. U ime nekoga drugoga mi smo navodno porazili Avare, porobili ono malo jadnih Ilira i uz blagoslov rimskoga Pape, tadašnjeg neupitnog autoriteta, mi smo svoju Hrvatsku raširili od današnje Albanije pa do Istre. Kažu tako veliki povjesničari i mi nemamo razloga ne vjerovati im.                           U tom kontekstu, i čitajući te teorije kroz ljubičaste naočale nacionalno svjesnih pripadnika toga velebnog naroda, mi sami sebi postajemo jako važni, pričinjamo se sami sebi nepobitnim dijelom te velike povijesti. Proglašavamo se predziđem kršćanstva u vremenima u kojima je biti kršćanin skoro kazna, a ne nagrada. Mi smo najkršćanskiji narod iako nas je polovica u središnjem dijelu hrvatske države prihvatila vjeru osvajača. Tu polovicu naroda mi danas ne prihvaćamo kao svoju braću i sestre, oni su nam jedni od glavnih neprijatelja, jer naš nacionalni identitet je usko povezan s pripadnošću Crkvi onoga rimskoga Pape koji nas zamoli da mu s vrata skinemo Avare. U ime toga Pape naši bojovnici su u tridesetgodišnjem ratu harali reformiranom Njemačkom, tako da tada nastade izreka: „Bože sačuvaj nas kuge, rata i Hrvata“.

Hrvati su dakle svoj nacionalni identitet skoro uvijek kroz povijest povezivali s katoličanstvom i nekom nadnaravnom povezanošću sa Stolicom svetoga Petra. Ta povezanost je nama Hrvatima donosila uglavnom političke antipoene. U nastojanju da ugodimo rimskim interesima, uvezanima u navodne crkvene interese, mi smo se morali odreći mnogih svojih interesa i komada zemlje ili mora. Hrvati su kroz povijest uvijek imali neku dozu političke naivnosti kao okosnicu svakoga svojeg političkog djelovanja. Tako smo uvijek pod Crkvom podrazumijevali zajednicu vjernika, a skoro nikada interesnu zajednicu zemaljske organizacije, koja je i prečesto branila interese nekih vladajućih krugova, skoro nikada hrvatskih. Naravno da ovdje ne mislim na lokalni kler koji je usko povezan sa narodom bio samo onoliko politički koliko je političko djelovanje bilo očuvanje katoličkoga i hrvatskoga kao jednoga. Razlog izloženosti tuđim interesima je bio uvije isti: Hrvati su politički u onom okruženju kojem su pripadali, igrali minornu ulogu ili nisu bili politički sposobni unovčiti svoj utjecaj i moć. Tako je bilo od vremena hrvatskih vladara do danas.

U burnim vremenima turskih osvajanja mi smo gubili krv, mladost i teritorije da bismo spali na ostatke ostataka u ime velike zajednice, tada kršćanskih naroda. Povijest se ponavljala, uvijek na sličan način: Hrvati su voljeli svoju domovinu, bili uvijek spremni za nju umirati, ali isto tako su skoro uvijek tražili nekakva rješenja izvan samih sebe. Kao da se u podsvijesti našeg naroda usadila sumnja u vlastitu snagu, u vlastitu slobodu i državu. Čak niti najveći hrvatski nacionalni borci za slobodu nisu vjerovali da mogu tu slobodu ostvariti sami, pa su se priklanjali većima. Od Trećeg Reicha do Jugoslavije pa danas do Europske zajednice. Čim bi Hrvati stvorili neku svoju državnu slobodu, odmah bi se pojavila ideja da tu slobodu treba nekomu drugome dati na upravljanje. Hrvatska povijest vrvi od hrvatskih političara kojima je glavna preokupacija vlastiti narod uvjeriti da će nam netko drugi srediti stvari bolje nego mi sami, da će nam netko drugi pokazati iz ljubavi kako se održava i čuva sloboda.

Hrvatski narod, po dikciji mnogih hrvatskih katolika, najviše voli sv. Otac Papa, po dikciji antifašista Jugoslavena najboilje mu je bilo u bratstvu i jedinstvu pod krvavom zvijezdom petokrakom, a po dikciji neoliberalnih tolerantnih nekadašnjih kumrovečkih nada on može postati sretan i razivjati se samo ako mu sudbinu određuje Sarkozy, Nijemci ili Englezi. Hrvatski biskupi su za EU jer je tako rekao papa, HDZ je za EU jer su tako rekli u CDU, a jugosocijalisti, koji sebe nazivaju hrvatskim političarima, su za EU jer računaju da će tamo moći i dalje prodavati priču o svojoj nadnacionalnoj toleranciji i naprednosti. Svi oni su za EU jer su uvjereni da će narodu biti bolje, a svi oni su godinama odgovorni da je narodu ovako loše kako je danas. U takvoj situaciji narod, ako uopće znamo što je to, se mora naći u delikatnoj situaciji. S jedne strane Hrvati se osjećaju Europljanima, pripadnicima te famozne europske zajednice vrijednosti izraslima na kršćanstvu, iako je kršćanstvo zadnja rupa na svirali svim tim političarima što donose propise o krivulji krastavaca i količini izbočina na krumpirima.

S druge pak strane Hrvati imaju podsvjesni osjećaj da nije dobro svoju samostalnost dati u ruke onima koji ničim nisu dokazali da će nam stvarno pomoći ako ustreba. Hrvati su upravo u Domovinskom ratu osjetili da su sami, uz časne iznimke. Osjetili su da Hrvatske ne bi bilo da se pitalo sve te europske političare, a Papa je danas nemoćan, iako je prvi priznao neovisnu hrvatsku državu i time omogućio osamostaljenje. Hrvati osjećaju da u toj zajednici ne će imati svojih zastupnika. Čudnovato, zar ne? Pa svi narodi imaju svoje zastupnike, a mi ne ćemo??? Narod zna da hrvatskim političarima ni na kraj pameti nije da zastupaju narodne interese, kao što je normalno za Francuze ili Nijemce da zastupaju svoje narode. Nijemcima je normalno da subvencioniraju svoju industriju, a našim političarima je normalno da urade ono što Nijemci od njih traže da bismo ušli u tu navodnu zajednicu vrijedsnosnog sustava. Narod to osjeća i vidi i upravo zbog toga je odnos prema ulasku u EU podvojen. Mi podsvjesno znamo da je dobro biti dio te neke velike ideje, ali isto tako podsvjesno znamo da ćemo u toj zajednici biti neka vrsta siročadi, koju nitko ne će pomoći jer na kraju krajeva svi se oni brinu za sebe. Papa nam je poručio da nam je mjesto u EU i ta izjava situaciju za mnoge katolike čini još brutalnijom. Ja bih rekao da je Papa učinio mnogim katolicima noći besanima, a savjest nemirnom. Što i kako odlučiti? Slušati Papu i reći DA ili slušati svoje strahove, iskustva i reći NE?

Jedno je sigurno. Hrvatski političari nisu za EU jer vole svoj narod i žele mu dobro. Da je to tako mi danas ne bismo bili u ovakovim govnima u kojima jesmo, gospodarski, moralno, nacionalno i emocionalno. Ovakvo stanje je posljedica nenarodnih političara, a takvi nam ne žele ulazak radi našeg dobra, nego radi vlastite guzice i plaće. To narod zna i to ga čini još više uznemirenim. S jedne strane postoje ogromne šanse, ali bome i ogromni strahovi, a s druge strane je tu strah od ostanaka iza toga zida ili predziđa koje nam je označilo povijest i identitet. Uvijek tu, a nikada doma. Upravo zbog svega ovoga je još tragičnije svađanje na političkoj sceni navodnih nacionalnih stranaka jer one uzimaju mnoge potencijale i iskorištvaju ih za svađe umjesto da te potencijale iskoriste i narodu pomognu u objektivnoj odluci o svojoj sudbini i sudbini hrvatske države. Kao i u mnogim povijesnim situacijama i ove nedjelje će hrvatski narod kao politički kolektiv biti izložen terapiji nadrilječnika i prepušten sam sebi kao neko siroče.

© 2012 copyright by MMAg. Vinko Vukadin & Hrvatsko Pero Istine

HPI –  Franjo J. Ćehić, sva autorska prava zaštićena.

Oglasi
 
Komentiraj

Objavio dana 20. siječnja 2012. u Hrvatska danas

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: