RSS

Politika i moral – zašto ljudi ne biraju moralne.

12 sij.

Napisao: MMag. Vinko Vukadin

MMag. Vinko Vukadin

Zašto Hrvati ne biraju moralne političare?

Povod ovome mojem razmišljanju je bila kratka rasprava s jednom dobrom prijateljicom o problematici morala hrvatskih političara i naizgled neprepoznavanju njihovih kvaliteta od strane birača. Na svim “nacionalnim” forumima se provlači teza o neophodnosti da na vlast konačno dođu pravi ljudi, moralnoga lika i prihvatljivoga profila. Na nenacionalnim forumima se godinama vrti ista vergl-pjesma: lopovi, kriminalci, itd.

Naša politička scena izgleda kao neki začarani krug, koji se miješa i uvijek nanovo izbacuje iste likove na površinu, islužene stare partijske kadrove, salonske ustaše ili prilagođene toleratore svega i svačega uz jedan jedini uvjet: da mi je fotelja sigurna, a o vrsti koalicije se može pregovarati. U tom kolopletu i na toj pijaci vlastite cijene bez ikakve vrijednosti se stvaraju, za narod navodno korisne, veze između lijevih i desnih, između četnika i branitelja tradicije Domovinskog rata, između katolika i nevjernika.

Jedino još nedostaje takozvana velika koalicija koja do sada nije bila potrebna jer je ona zadnja garancija opstanka na vlasti.  Ona  do sada nije bila potrebna jer je uvijek postojala neka jeftinija mogućnost održavanja ustaljenih struktura i interesa.  Tri četiri komorne strančice su jednostavnije, zahtjevaju – koštaju, manje moći i više novaca.  U koalicijskim razgovorima je uvijek lakše odlučiti se za opciju: komorni orkestar plus veliki dirigent, ili bolje rečeno: velika dirigentica, nego velika koalicija sa svim kompromisima koji idu uz nju.  Koji broš ta za narod skupa bluza krasi, to je nebitno. U velikoj torbi nestane svaki problem i jedino pitanje za naciju jest. Tko je koga …. I za koliko kilometara tuđeg teritorija ili tuđih prava.

U toj igri vlasti i partijskog pluralizma istih metoda, a različitih interesa,  ne i ideologija, uvijek po strani ostaju, kao pobožni ministranti, koji promatraju festival tijela i moći, desno orijentirani moralni i intelektualno navodno nadmoćni političari.

Ima ih svakakvih coleura, od onih crnih do ljubičasto prosvijetljenih. Neki su i crveni bez srama, ali zato do zadnjeg atoma svoje političke osobnosti. Od onih koji su izrasli na katoličkim katedrama do onih preživjelih na komunističkim lomačama. Svima njima je zajedničko da su svoju moralnost i privrženost hrvatskom narodu, odnosno ideji, pokazali svojim vlastitim primjerom: od zatvora do bojišnice, od progona do opće prihvaćenosti među takozvanim “moralnim pukom”.

Politički suprotna strana, ona praktičarska, ih naziva pogrdnim imenima, ne zbog njihove nepismenosti ili nemorala, nego obično zbog njihove intelektualne nadmoći i neupitnoga morala. I opet  ti i takvi ljudi ne mogu nikako do vlasti, nikako da pobijede dokazane bivše partijaše, karijeriste, lopove, privatizere i kriminalce. Dakle činjenično poklonike zločinačkog jugorežima i komunističke diktature, profitere u privatizaciji ili članove čudnih i neprobojnih organizacija, izvan ili unutar same Hrvatske.

Našem narodu je izgleda nepoznato da su neki, sadašnji katoličko-desni političari, bili 80-ih i 90-ih članovi saveza i pokreta za očuvanje Jugoslavije i avangarde radničke klase pod crvenom zvijezdom petokrakom? Je li to stvarno tako? Zar je narod tako kratkog pamćenja? Treba li nabrajati sve te ministre, predsjednike Sabora, premijerke i ine funkcionere koji na svakim izborima pokupe glasove takozvane desne, katoličke, biračke populacije?

Treba li navoditi njihove funkcije po principu copy paste ili je dovoljno malo analizirati njihovo ponašanje da bi se nedvojbeno utvrdilo da je shema njihovog političkog djelovanja nastala na zasadama partizanske borbe i komunističkog duhovnog sklopa? Našem narodu te činjenice  nisu važne, izgleda!

Narod kuka da mu je loše i pravi se blesav. Opet biramo jedne te iste, navodno da ih nitko ne bira, a oni opet na vlasti. Za razliku od naroda izabrani političari znaju: politika je posao i zanat bez posebne povezanosti s moralom i osobnim integritetom u smislu služenja narodu. Njih ne smeta da ih je biralo samo 30-ak% birača. Njima je to dovoljno da se ponašaju kao vladari, robovlasnici. Njihova ideologija, program HDZ-ova, HSS-ova, HNS-ova ili SDP-ova je uvijek bila i ostala smokvin list koji je skrivao izvornu želju tih političara: da zadovolje svoje iskonske potrebe za moću i osobnim probitkom. Svi hrvatski vodeći političari su sisali miljeko na sisi zvanoj komunistička partija. Na toj sisi su se hranili i učili osnovne sheme političkog djelovanja. Ili poznajete još neku državu u kojoj se za kritiziranje partijskog sekretara leti iz partije? Ne nema takvih država. Njemačku kancelarku Merkel smiju i kritiziraju njezini članovi, to je normalno i  poželjno. Naš narod kliče premijerki Kosor u trenutku dok izbacuje svojeg mentora Sanadera kao zadnju šušu ili dok ušutkuje svaku kritiku. Milanović je tolerantan jer Bandića izbacuje iz partije onoga trenutka kad mu to više ne odgovara. Razni Friščići, Đapići, Čačići itd. Su samo varijacija na temu. Moralni ulizica i potrčkalo postaje moralna vertikala navodno kršćansko- demokratskih stranaka.

Narodu je to normalno, čak štoviše takvi tipovi su popularni, oni su face. I zašto onda takav narod očekuje da mu je bolje?

Na lijevoj strani političke scene pak imamo navodne socijaliste. Nisu to oni socijalisti kao recimo švedski, austrijski ili ne daj Bože švicarski. Naši imaju slično ime, ali su im programi prilagođeni Balkanu. Tipovi kojima je još uvijek glavna pjesma “Druže Tito mi ti se kunemo”, pjesma dakle koja veliča masovnog ubojicu, ti bi tipovi prodavali narodu neku novu pravednost. Kao da u Njemačkoj uzdižu Adolfa i govore o novom projektu humanosti i tolerancije. Što je najgore oni su uvjereni da je antifašizam i humanizam jedno te isto pa se pozivajući na antifašizam diče svojim opravdavanjem masovnih ubojstava navodno vlastitog naroda.

Poveznica svih tih vladajućih političkih krugova je, manje više, partijska prošlost, komunističko jugoslavenski elitni kružok. Ti dakle nekadašnji partijski slugani su postali mjerilo humanosti, demokracije, morala, nacionalnih interesa i čega sve ne.

Da bi opravdali svoju postojanost u hrvatskoj politici oni su u Ustav unijeli političke ispraznice koje narodu trebaju pokazati da su oni kontinuitet hrvatske države. Republika Hrvatska nije po njima nastala krvlju njezinih branitelja nego na osnovu odluke komunističkog AVNOJ-a. Oni koji su krv prolijevali, ne za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju postadoše kamen temeljni. Institut jedne strane države, koju smo krvavo i s ogromnim žrtvama napuštali postade voljom tih političara neupitna politička okosnica. I ostadoše ti nekadašnji aparatčici  u kontinutitetu na vlasti. Pa tko bi se usudio dovesti u pitanje same temelje države?

Oni su ti čuvari. Čak i kad su bili u Partiji i u sam zalazak jugoslavenskog sunca članovi Pokreta za Jugoslaviju, oni su uvijek čuvali jedno i jedino im sveto: interes hrvatskog naroda. (sad bi mi trebao onaj velki smajlić što se cereka). Njihovi očevi su dakle stvarali hrvatsku državu, samo što se ona iz praktičnih razloga nije zvala Hrvatska nego Jugoslavija.

Oni su se zalagali za slobodu hrvatskog naroda, samo što su iz praktičnih razloga otvarali koncentracijske logore za neistomišljenike. Oni su i tada bili mjerilo slobode na sudskim procesima, kao svjedoci ili suci. To oni znaju raditi i za to im narod teba biti zahvalan. Oni to i danas rade.

Svjesni te situacije i razočarani nepodnošljivošću političkog nepomaka neki hrvatski intelektualci i političari već godinama uporno pokušavaju preokrenuti stvar i doći na vlast. Ovdje se radi opet o različitim profilima. Od onih osobno razočaranih, jer ne dobiše željenu fotelju, do onih iskreno zabrinutih za sudbinu naroda. Ima ih i lijevih i desnih. Malo više desnih, ali nađe se i poneki lijevi romantičar koji je u svojoj mladosti bio ministrant i otkrio klerikalnu prijevaru te uspostavio vezu između Isusa i Marxa kao glavni argument u kultiviranoj raspravi s vjernicima.

U sredini se grčevito za život bori narod. Ima u toj bujici svega, branitelja, umirovljenika, studenata, seljaka, radnika, pametnih, načitanih, glupih i svakakvih drugih profila. Svi se oni bore, malo zajedno, a većinom kao konkurenti za prelazak na onu stranu gdje je život i preživljavanje lakše. Na strani od vlasti se malo interesiraju za takve sve  dok traje vrijeme lovostaja na birače. Nema potrebe, posložena je koalicijska konstrukcija koja garantira opstanak na vlasti , održavanje interesa, radnih mjesta za prijatelje i uvjerenja da je narod blesav. Troškovi nisu bitni, platit će unučka generacija, ako do tada uopće i bude države.

Kad dođu izbori onda se obje političke strane: provjereni stari lisci, praktičari, i moralno integralni, sjete naroda i birača. Ovi stari lisci obično pobijede, takozvani pošteni i dobri dobiju glasove svojih prijatelja, a njihova rodbina bira one koji će im zaposliti sina ili kćer. Naravno da to rodbina poriče. Nitko od katolika i Hrvata s kojima razgovarate naprimjer nije birao Mesića ili Josipovića. Katolika navodno ima preko 80%. Čudno da su ta dva sina partijskih dužnosnika postali predsjednici države. No, birači koji traže promjene, moral i interes naroda su glasni samo nakon izbora.

Kao po nekom napisanom scenariju za gusle uvijek glasno traže promjene i dolazak na vlast moralnih likova. U pomoć im priskoče biskupi, kao što i spada u normalnoj katoličkoj zemlji, isti oni koji u slobodno vrijeme rado primaju bivše partijaše, a za vrijeme mise govore o moralu i postojanosti. U ekonomskim vijećima biskupija ne sjede provjereni kršćanski gospodarstvenici. Ima tamo uglavnom mjesta za one kojima i danas Titova slika skrivena leži u ormaru, ako Bog da zatreba. Spisatelji katoličkih i narodnosnih članaka, knjižurina i tekstova pred izbore izvode priredbe na kojima svojom intelektualnošću i duhovnim vrijednostima zadovoljavaju ponajprije same sebe, a onda i promatrače programa za naciju. Sve to uz suze zbog dramurški insceniranog tragičnog kraja i za samo 2% glasova. Kažu neki jako pametni da su navodno izbori namješteni, da nema hrvatskih medija.  Udružila se masonerija, Židovi, Srbi, i Bog te pitao tko protiv nas. A kad neki poduzetan i odvažan Hrvat te iste priupita za 100 Eura investicije u nacionalni program slobodnih medija oni će mu odgovoriti da nemaju novaca, da sve to nema koristi, da ne će uspjeti i tisuću drugih razloga. Za neuspjehe na izborima nikada nisu krivi kandidati i to, navodno osvješteno, nacionalno biračko tijelo. Konji koji uvijek izgube trku su za preglasne ideologe najbolji i uvijek ih se ponovno upriježu u zapregu. Izvlače se uvijek isti ljudi, isti profili, isti programi u uvjerenju da će se neki imaginarni narod konačno dosjetiti i birati pametne, poštene i sposobne. Kad dođe izborna nedjelja  onda većina tih moralnih vertikala umjesto na izbore odu na izlet da bi dobili inspiraciju za novo moralno razglabanje. I tako već godinama vrzino kolo se vrti, a mi se pitamo koji je razlog tom začaranom krugu.

Zašto politički korektni i nacionalno svjesni političari, ako ih uopće ima, ne mogu dobiti izbore? Jesu li oni opasni za birače? Tko se boji tih i takvih političara? Možda Vas zanima sljedeći pristup. Možda se ne slažete. Nemam pojma. Možda nisam u pravu. No svejedno je zanimljivo malo promatrati tu činjenicu nekim drugim očima.

Ako gledamo na politiku kao znanje, vještinu, posao itd., a ne kao pitanje morala i ako ju ne idealiziramo onda je uspješan političar onaj tko je uspio osvojiti vlast. Kao i nogometaš: dobar je onaj koji pobjeđuje. Barem što se tiče te vrste posla. Loši igrači obično proglase teoretiziranje o igri kao najveće dostignuće. Nama u Hrvatskoj ne nedostaje teoretičara nego političara koji su sposobni osvojiti vlast, političara dakle koji se služe tehnikom političkog uspjeha, a ne tehnikom moralnih i inih propovijedanja. U suprotnom ćemo imati dobre moralne pretpostavke, mnogo poštenih ljudi izvan vlasti i šačicu nemoralnih na vlasti. To vam je kao da najkorisniji igrači ne žele ući u igru ili kad uđu ne snalaze se. Mislili su da su dobri igrači,  ali nažalost oni ne mogu protiv drugih jer ima i faulova, suci pogriješe i tako dalje. Neki od najupornijih stalno ulaze, stalno gube i pričaju kako su oni dobri, ali eto slučajno nisu pobijedili jer je svaka utakmica namještena. Dobra isprika koja prolazi samo dok nije pitanje želimo li uopće pobjediti ili i dalje želimo gledati kako nas vozaju.

Vješt političar međutim zna da je politika dolazak na vlast, donošenje zakona i provedba određenih planova. On će svjesno i promišljeno pred izbore održati vatreni govor svojem biračkom tijelu o povijesnoj nezaboravljivosti ili o pravdi, ovisno koji mu je cilj. Takav političar će kratkoročno ushititi svoje birače. Na vlasti ostaje ako zadovolji minimalne kriterije neophodne za opstanak na vlasti. Pri tomu on zna da ispraznice služenja narodu zvuče dobro i da ih narod želi čuti, ali to je kategorija nemjerljiva i ovisna o trenutnom emocionalnom stanju birača.

Kroz različite treninge od mladosti, saveza pionira, sindikata, saveza soc. omladine i drugih, skoro zaboravljenih, komunističkih organizacija, on je naučio na drugarsku kritiku i zna da ga jedino može uništiti nesolidarnost sa istim zmijama u istoj košari. Brzo nakon izbora on zaboravlja obećanja i postaje najobičniji standardni političar, u očima naroda i birača “lopov”.

Kako je dakle moguće da birači, iako razočarani politikom, na rubu egzistencije, uvijek nanovo biraju iste političare? Je li to stvar prijevare ili neke urote? Mislim da je stvar puno jednostavnija.

Staro je pravilo da narod ima vlast koju zaslužuje. Imamo li mi vlast koju zaslužujemo? Ja mislim da imamo i da su kod nas na vlasti oni političari koji najvjernije odražavaju prosjek hrvatskog čovjeka. Znači li to da je hrvatski narod kao i njegovi političari na vlasti duboko korumpiran, častohlepan, nepošten, lijen? Možda, prosudite sami. Zašto političar takvoga kova biračima bolje odgovara od poštenoga i moralnoga političara? Stari lisac, nepošteni političar i njegova stranka postupa nesvjesno u potpunoj harmoniji sa vlastitim biračima. Kao i njegovi birači na novu godinu ili u ispovjedaonici, on obećava nešto što brzo zaboravlja. Narod čak zna da će političar zaboraviti i ne će provoditi obećano. Političar koji dakle ne provodi obećano samo potvrđuje biraču da je birač znao da su svi lopovi i da lažu. Takav političar je u dubokoj intimnoj vezi sa svojim biračima. Kad ga birač promatra racionalno u miru i analizira njegova djela on će ga kritizirati jer je lagao. Kad pak bira on se ponaša sukladno svojim unutarnjim potrebama, a ne racionalnoj procjeni. Prosječni hrvatski birač ima dakle izbor između “poštenoga” i “lopovskoga” političara. Koga će izabrati? Poštenoga? To bi značilo da je tako bilo i do sada. Kao što znamo nije. Hrvatsku definitivno vode nesposobnjakovići i ljudi koji za Judine škude prodaju nacionalne interese. Zašto dakle taj toliko citirani birač uvijek nanovo bira svoje najpoznatije nesposobnjakoviće?

Ja mislim da je razlog da birač nesvjesno osjeća da mu takav političar blizak jer je sličan njemu samome. Svi smo mi Jadranka Kosor, Sanader, Bandić, Jospović ili Čačić. Ulizivanje, kud Ivo tud i ja. A kad Ivo više nije faca, niti ga ne poznajemo. Birač javno psuje takvog političara jer time zadržava privid vlastite moralnosti. Da bi mu to palo lakše on takvom političaru pridodaje epitete suprotnog političkog tabora i zadržava privid da je on i njegova grupa izvan tog kolopleta lopovluka i laži.

Na drugoj strani imamo moralnoga lika, osobu koja je bila u zatvoru, intelekualac, pravednik među nepravednicima. Tipični primjeri takvih političara su možda Budiša, Gotovac, Veselica, i bezbroj drugih vječitih spasitelja sa 2%-6% glasova. Iza njih su grupe intelektualaca, vjernika, profesora, udruga, strančica itd. Oni imaju dobar program od pet šest tomova. Uglavnom su ti programi dobro posložene intelektualne rasprave o moralu, povijesti, budućnosti i nesreći koja nam se dogodila. Rijetko takvi programi sadržavaju strategiju i metodu osvajanja vlasti, a bez osvajanja vlasti i najbolji program je obično pišanje uz vjetar. Njivi programi zvuče pametno jer ih nitko ne razumije. Ti političari su većini njihovih navodnih birača kao osobe skoro neupitni. Iza njih su knjige, rasprave, dokumenti, zatvori, bojišnica, vjera i ushićenje na malim katoličkim skupovima. Govore istinu i njihovi birači znaju da je to tako. Oni dobro dijagnosticiraju probleme uz jednu malu estetsku pogriješku: kriv za situaciju je uvijek netko drugi, nikada oni sami ili njihova politička nesposobnost. Birači im se dive u uskim provjerenim kružocima. Oni uživaju ugled hrvatskih intelektualaca i moralnih vertikala na koje se izgleda nitko ne želi osloniti.

Zašto je to tako? Zašto jedan Gotovac, Budiša, Veselica, Paraga, Tuđman, Jurčević itd. subjektivno nemju nikakve šanse da ikada osvoje vlast (mislim na žive i aktivne)? Zašto su oni nacionalno politički promašaj? Jesu li? Kako bi ipak mogli slični političari doći na vlast?

Politika je stvar instinkta, želje, tehnike, kondicije,  entuzijazma i mnogih drugih vještina i stavova. Ljudi biraju one političke opcije koje im obećavaju da će zadovoljiti biračeva očekivanja. Zato politički teoretičari kažu da je nesposoban svaki političar, glup, ako prije izbora ne obećava, čak i kad zna da je to neostvarivo. Birači žele čudi da će biti bolje. Birači osim toga biraju ljude za koje pretpostavljaju da će pobijediti. Tu svoju pretpostavku oni grade na vlastitom iskustvu ili iskustvu svojih poznanika. Birači dakle žele biti dio pobjedničke ekipe, oni traže potvrdu da su svojim odabirom bili u pravu. Kod izbora se, kao i kod drugih procesa, naknadno želi dobiti potvrda ispravnosti vlastite odluke. Iz istraživanja se zna da čitatelji uvijek kupuju novine vlastitoga stava da bi potvrdili kako su oni u pravu. Nakon kupovine odijela mi tražimo potvrdu naše odluke šećući se ispred ogledala. Birač se dakle u svojoj odluci prepušta instinktu, a ne objektivnim mjerilima ili u miru proklamiranim principima. On ima na izbor takozvane vješte, praktične, dokazane pobjednike i nevješte, moralne ali dokazane gubitnike.

Nitko ne želi biti dio gubitničkog tima. Osim entuzijasta i ideologa.  Zato će vješti i dokazani pobjednici uvijek dobiti više glasova nego oni drugi.

Kad birač ima izbor između lopova, lopovčića i moralnog lika on bi po prosudbama objektivnog morala trebao birati moralnu osobu. Katolička Crkva, koja kod nas ima dominantnu ulogu, je velik dio svojeg identiteta posvetila pitanju morala i proglaila moral pitanjem opstanka. U toj prenaglašenosti moralnosti se stvorio dojam da mi jesmo moralno društvo ili bismo barem trebali biti. Pri tomu nikomu nije potpuno jasno što je to moral. Ja  imam djelatnike i nepojmljivo mi je da moji djelatnici ne dobiju plaću. Nepojmljivo mi je da ne plaćam račune i da kradem svojem djelatniku, a istovremeno mi tvrtka radi dobit. Moral je dakle širok pojam i po meni praktično mjerlo djelovanja u društvu i politici. U hrvatskoj javnoj raspravi je međutim moral postao potpuno nejasan pojam, svi ga rabe, a malo ih se toga pridržava. Upravo to se i događa s biračima. Birači pred izbornom kutijom nemaju prisile, nitko ih gleda. Kao i u svakodnevnom život: kad nitko ne gleda iz auta izleti kutija na travnjak, kad nema supruge oči bulje u duge noge, kad nema prisile radnik dobije nisku plaću ili ju uopće ne dobije. Birač je kao i u životu prepušten javnom i tajnom djelovanju. Javno djelovanje je rasprava i galama, tajno je biranje u biračkoj kabini. Oni su prepušteni sebi i svojem instinktu. Na izbor imamo: sina zapovjednika konc logora, sudionika privilegirane komunističke kaste, amoralnog bivšeg partijaša, mafijaša, šarlatana, profesora ili nekog moralnog lika stroga pogleda, uspravnog i onog akoji može poslužiti kao primjer za djecu i odrasle. Birač ima neograničenu moć da odluči i bira ljude koji se ne skrivaju, ljude koji imaju jasna mjerila. Moralna. Birač zna da bi bilo dobro, ali kad malo bolje ne razmisli, kad se prepusti svojem instinktu, on se počne osjećati nelagodno.

Taj moralni lik za njega postaje nevidljivo mjerilo vlastite moralnosti. On je bio u zatvoru za svoje ideale, ja nisam. On je professor, ja tek osnovna škola. On petero djece, ja jedva jedno. On sretna obitelj, ja rastavljen. On se izražava kulturno, ja psujem. On ratnik, ja se izvukao. I tako u nedogled. Birač zna da bi to bilo idealno rješenje za narod, za državu. On čak to rješenje i traži u raspravama. No svaki pogled na tako idealnog političara mu u svijest doziva svu vlastitu malenkost i nedostatnost. Moralan politčar i intelektualac svojim stavom postaje neka vrsta zrcala koje nam stalno u svijest priziva naš izgled. Na kraju krajeva tko zna, možda će ovi ipak nešto napraviti, pa oni su barem vješti, a gle ovoga profesora, samo zna pametovat tako da se ja osjećam nepismenim pored njega. Osim toga ako svi kradu mogao bih i ja nešto ušićarit, pa Bog će oprostiti.

I tako naš birač u nejavnom trenutku zaokruživanja odabere sebi prikladnije rješenje. Budući je većina birača prosječnoga morala moralna ogledala će mu kad tad postati omražena, stalno bi ga podsjećala na vlastite nedostatke. Ako izaberem ove lopove barem ću imati opravdanje za vlastiti lopovluk i nerad,  veli mu tihi, skoro nečujni glas vlastite podsvijesti.

Kad iziđe na svjetlo dana moralni, nacionalno odgovorni birač se počne tužiti, vikati, galamiti na nemoralne političare da bi urbi et orbi pokazao da je on moralan i da on nije birao te lopove koje treba na Goli otok. Kao potvrda da je ispravno postupio  posluže mu rezultati izbornog povjerenstva na kojima je vidljivo da je njegov kandidat srca, taj moralni lik, dobio samo 2-3% glasova. Birač tad dobiva potvrdu da je dobro što je birao onu stranku koja ga stalno potkrada, onu stranku koja veliča one koje on mrzi ili onu koja na giljotinu šalje one koji su njemu i njima stvorili slobodu.

Ipak su oni na kraju pobijedili, a sukladno psihoanalitičaru Frommu, svi žele biti dio velikog tijela, velike ideje, dio pobjedničkle ekipe. Naš birač naknadno dobiva potvrdu da nije rasuo svoj glas, da su i tako i tako šanse za najboljega i najpošetnijega bile nikakve. Njegov glas nije bio presudan i on može mirno spavati do sljedećeg jutra, kada će opet, uz novine i kavu, pljuvati po lopinama i pitati se zašto ne mogu na vlast doći pošteni političari. Kandidat gubitnik je uglavnom uvjeren da je odradio sve na najbolji mogući način. Bio je pošten, pametan i vjerovao je da se biračko tijelo sastoji od njegovih poslužnika. Novoizabrani stari lisci se dosjete da bi bilo dobro nekoga i zatvorit da se biraču da malo opijuma, da se kao štene zabavi kakvom kosti. Svaka normalna vlast tako zatvori pokojega političara i gospodarstvenika, uglavnom one koji su se previše osamostalili. U narodu se stvori osjećaj da su svi lopovi, da nema više poštenih, da svi kradu. Samo je pitanje tko više tko manje. U toj psihozi lopovluka birač ima osjećaj da je on jedini moralan. Skandali ga neko vrijeme zadovolje, dok ne shvati da činjenica, što je nekadašnji moćnik u zatvoru, njemu ne plaća režije. No on i time dobiva potvrdu svoje moralnosti, jer eto svi su lopovi samo ja nisam. Narod izgleda ne želi drugačije političare jer bi mu oni bili svakodnevno zrcalo, opterećenje.

Ružan ne gleda svako jutro u ogledalo, debeo se skače na vagu kao da mu je ona najvažniji rekvizit i izvor radosti.

Moralan političar je izgleda nepoželjna kategorija jer bi narodu uništio još i ono malo navodne radosti. Ili mislite da moralni političari ipak imaju šanse?

MMag. Vinko Vukadin

Poslovni trener

Oglasi
 
Komentiraj

Objavio dana 12. siječnja 2012. u Hrvatska danas

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: