RSS

ISKAZI: 1992 Teror nad Hrvatima u Bosni

07 tra.

Uredio: Franjo Kobe

Poštovani čitatelji, kao nagoviješteno započinjemo naš novi serijal ISKAZI u kojem ćemo prenositi istinita svjedočanstva iz ne tako dalekih ali već od ponekih zaboravljenih devedesetih godina, prvi dijel našeg serijala ćemo početi sa iskazima 1992. godine i početkom rata u Bosni, u planu su isto tako iskazi iz srpskih i muslimanskih logora te u budućnosti i serijal ISKAZI: Zločini nad Hrvatima u Bleiburgu, ostanite nam vjerni, s poštovanjem Uredništvo HPI.

Napomena: zbog autentičnosti samih iskaza nismo mijenjali stilski izgled teksta samo su poneke gramatičke greške uklonjene.

šifra iskaza: bb001

PREZIME:                                                      xxxxx
IME, IME OCA:                                               xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                                    xxxx
MJESTO ROĐENJA:                                   Donja Vrela
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:                                      xxxxxxxxxxxxxxx
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST:                                        Hrvat

Dajem sljedeći

I S K A Z

Zovem se xxxxxxxxxx. Rođen sam u Donjim Vrelima xxxx. god. Nacionalna struktura je mješovita: Hrvati i Srbi. Mislim da ima više Hrvata pa nisam baš upućen. Sa Srbima smo dobro živjeli išli smo zajedno u školu, komšije smo. Odnosi su se poremetili poslije izbora. Za naš referendum Srbi su sastavljali barikade, zatvarali puteve i idući iz Bosanskog Broda po četiri puta su prolaznike zaustavljali naoružani ljudi.

Većina Srba je imala oružje koje im je dala JNA, a inače su Srbi bili lovci i imali lovačke dozvole. U Vinskoj (naša mjesna zajednica) bilo je 108 lovaca, a ne znam da su dva-tri bili Hrvati. Vojska im je oružje dovozila kamionima, a mi smo sebi morali kupovati. Puška je u početku bila 1.500 DM. Poslje referenduma morao sam već ženu i dijete dovesti u Brod, jer je kod nas bilo kritično.

Četiri-pet dana njih dvoje bili su u Brodu, a ja sam bio u Vrelima kako sam tamo radio i namirivao marvu. Tad je kod nas na klaonici krenuo taj rat. Nas je pet-šest išlo iz Vrela u Bosanski Brod pomagati Hrvatima i Muslimanima iz B. Broda. Na Blagovijest 25.03.1992. god.  bio sam u Bos. Brodu kad su me uhvatili kad sam pošao kući. Uhvatili su me “Bijeli orlovi” u Grku kod Vidića kuće. Ja sam na granici Vinske i Grka s “Bijelim orlovima”, to su Jovićevci i Šešeljevci četnici bili su i naše komšije.

Mještani se kao nisu petljali, a oni su nas zaustavljali. Sjećam se nekog kapetana “bijelih orlova” Dragana koji je bio njihov zapovjednik. S njima je bio Simo Vidić, njegov sin Nedjeljko, Tomo Vidić, njegova dva sina, Milan Gajić, njegova žena i djeca. Oni su vikali kao: “Nemojte”. Sa mnom je bio Ilija Duspara i Franjo Matanović. Obojica su sada pokojni. To su moje komšije iz Vrela. Franjo je 1957. god., Alija je mislim 1956. god.

Mi smo bili u B. Brodu i pomagali braniti “Klaonicu”, ratovali tamo i pošli smo namiriti marvu. Izjutra smo rano otišli, a vraćali smo se oko 16:30 sati. Do toga dana nisu nikoga zaustavljali, jer “Bijeli orlovi” još nisu došli. Upravo kad smo naišli oni su počeli zaustavljati i tražiti dokumente. Središte “Bijelih orlova” bilo je u Liješću, a došli su iz Beograda. Bilo je i naših ljudi iz Vinska u tim “Belim orlovima” kod kojih su išli na obuku.

Pokazali smo osobne karte ali došla su dva automobila iz kojih su izašli ljudi i odmah nas počeli udarati. Jedan udari puškom po gepeku i gepek se sam otvori i ugledaše unutra puške i on odmah puče u mene, u glavu i rani me u desnu ruku. Počeli su udarati nogama, ne smiješ se braniti pucaju kraj glave čitav rafal istresu kraj glave. Bace metke iz džepa po zemlji i naredi da kupimo, a onda udara koliko hoće.

Komšije viču kao da ne tuku jedan kaže “Nije vam to trebalo, Franjo nije ti to trebalo”. Franjo Matanović je moj komšija rodom iz Koliba, a oženjen iz Vrela kod Opačaka. Kod nas živi i kuću je napravio. Ilija Duspara je već izgubio svijest, kako su ga udarali, a meni su i Franji naredili da ga natovarimo u moj automobil u gepek. Nas dvojicu je stavio u moj automobil nazad, a dvojici “Belih orlova” stavi napred: jedan vozi, a drugi uperio oružje na nas.

Vozili su nas u Liješće i to nekim drugim putem preko njiva kraj Vinića kroz Vinsku. Taj put bio je i prije, a njim je mogao samo traktor proć, a oni su već napravili rampu i tu je već bilo pripremljeno da preko potoka može i automobil prijeć. Nisu htjeli ići kroz Vrela, jer su se bojali da ih tko god ne zaustavi od naših. jedan njihov automobil je išao ispred nas, a drugi iza nas. Od nas nitko nije znao za taj put, a to je vrlo blizu nas.

U Vinskoj su nas zaustavili, jedan bivši policajac, i tražio da nas pobiju, a ovi nisu dali oni moraju ići u Liješće. U Liješću je bilo 30-tak pred štabom bilo je i poznatih. Znao sam ih po imenima, radio sam dvije god. u Klakaru jer ima naše crpilište za vodu, a išao sam u školu s njima, svaki dan sam prolazio kroz Liješće idući kući, susretali smo se u gostionicama. Tu je bio Trifković, njihov otac je pekao rakiju kod nas, pa Nenad Miličić iz Vinske malo su stariji od mene sve ih poznajem iz djetinstva.

Išli su u školu za miliciju, ali su brzo istjerani, nisu se proslavili. Franjo Matanović zajedno s njim igra nogomet, s Milišićem, a on je došao i pita nas kako se zovete. Zna nas svakoga, a moraš mu reći kao da te nikada u životu nije vidio a zna nas. Uveli su nas u zatvor koji su pripremili od neke svlačionice, a nalazio se iza škole. Ulazili su “Beli orlovi” i ispitivali nas koliko ima Hrvata u Vrelima, broji imena.

Mi vidimo da oni ne znaju i počeli smo lagati, ne znajući da će doći ovi naši milicioneri koji su bili na dužnosti i znaju svakog čovjeka u Vrelima. Ulaze jedan po jedan i prvo se naudaraju i onda dolaze ispitivati. Stave nož na venu na vrat bio sam ranjen u rame odmah u Grku i par puta sam padao u nesvjest. Tada je ušao jedan poznati milicioner, Nedo Ćerić, bio sam s njim dobar, ali ništa nije htio reći niti nas je što pitao iako nas sve dobro poznaje. Valjda je rekao da sam ranjen jer poslije njega dođe Obrad Nimčić, bolničar u mirovini uđe s onom torbom i pita tko je ranjen.

Ja se javim. Uze i previ mi ranu. Nisam imao što poslije obući sa mnom je postupao fino, on je iz Liješća, poznavao sam i njega i njegova brata. Previo me i nije imao što obući na mene, kako je onu skinuo sve se natopilo krvlju. Obukao mi je neki bolnički ženski mantil. Ušao je jedan Liješćanin kojega nisam poznavao po imenu. Ja sam pomislio da je netko nešto rekao za mene dok su me previjali i ja kažem da me ne udara po ramenu jer sam tek sad previjen, a on udara i igra po meni, skače.

Kasnije uđoše i ženske koje pripadaju “Orlovima” i pitaju treba li što. A ja ne smijem ništa reći samo kažem ne treba. Mislio sam tražiti šibicu, imam u džepu cigara, a nisam imao šibicu da zapalim. Kad je napala pitati treba ti išta, a ja velim daj mi malo vode. Veli znala sam da ti treba i ode. Donijela je bila u litri vode i pruži mi. Ja pružim ruku, a ona udari mene nogom po ruci i uzela ovako i prosipa i kaže: pij. Jedni ulaze udaraju, a neće da upale svijetlo. Valjda su poznati pa je nezgodno uniđu i udaraju.

Onaj stražar ako ne uđe nitko kroz 10 min. on istrese čitav rafal iz poluautomatske puške iznad glave. Ako se ništa ne dogodi kroz 10-15 min. mi zaspemo, kad ulaze u zatvor, moraš se dignuti. Ja nisam mogao ustati, pa su me moji (Matanovići) dizali. Dođe jedna druga ženska iz grupe “Belih orlova” i kaže: “Što ovoga ne ubijete?”, jer bijeli mantil i sav je iskrvario kako su udarali. Odvedoše me u jednu kuću priručnu ambulantu koju su napravili u blizini pravoslavne crkve i previli su me.

Ta što je previjala je iz Klakara, i još jedna medicinska sestra iz Liješća znao sam ju od prije. Miro Radovanović me nije pitao kako se zovem jer me zna, a on je tu bio. Ove dvije su skinule mantil i brišu krv vatama. Miro je šef, ima oko 45 god. Kad je ušao pita me: “xxxxx, odakle ti ovdje?”, “Zar ti je to trebalo?” i on me je za par ljudi iz Vrela pitao da li imaju oružje. Nudio mi je cigaretu, i dadoše mi da zapalim. Dadoše mi i nekih čvaraka i meze da zamezim i vele: “Vidiš da i mi Srbi imamo što meziti”. Ostao sam gol.

Jedan od njih reče: “Imamo i mi Caritas” te ode i donese neku pidžamu i majicu, nešto malo i navuče na mene. Ta ženska odvede me opet do Štaba pa me ponovno vrati u ambulantu i dadoše da popijem. Ne dadoše mi ni vode a ne smijem pitati. Pitaju me: “Odakle si oženjen? Što nisi oženio Srpkinju? Da li bi kada bi se ponovno oženio, oženio Srpkinju?” Velim: “Bi”, a oni udaraju jer kažu da lažem. Da sam rekao ne bi, opet bi udarali isto. Taj stražar koji je bio udari me šakom u glavu, te više njega boli ruka nego mene već sam otvrdnuo.

Odveli su me u Štab i tu su doveli pokojnog Franju Matanovića i Iliju Dusparu i dali im neke papire da pišu. Sjede jedan drugome su okrenuli leđa. Jedan od Orlova viče: “Stavi i njega vamo, a onaj drugi veli de ti njega vamo”. I staviše me u drugu sobu, vrata su otvorena i vidim unutra. Kiša pada, granate udaraju. I naši su imali neke koordinate. Ja sam sjeo tu gdje mi je taj naredio i počnem povraćat. Jedan dođe i stane me udarati. Odvedu me napolje. Da li je tko što govorio za mene, ne znam.

Pita mene: “Gdje bi ti sada išao u bolnicu kada bi te pustili?” Išao bih u Derventu”; Ne možemo te sad voditi, a da te mi vodimo u Banja Luku, a to je daleko. Do ujutro nećeš izdržati. Da te odvedemo do naših linija, ubili bi te tvoji. Što oni znaju tko po noći ide. “Bi li išao kući?”. Ja odgovorim da bih. Nisam vjerovao da će me pustiti kući. Miro Radovanović pita jer pozna teren da li će te Marko Opaček odvesti ako bude kod kuće, ja odgovorim da hoće.

Staviše me u automobil još par puta me udariše govoreći: “Možda te više nećemo vidjeti”. Staviše me u automobil ali ne znam kud će. Vozili su me “Bijeli orlovi”. Izabrali su pravac kraj Save i dovezli me dokle njihovi drže barikade. Provezao me malo dalje od njihove barikade do šume gdje je bio lokal “Škorpion” i tu stade. Jedan je izašao s mnom iz automobila i iznio mi deku i stavio kao šatorsko krilo na leđa i kaže mi: “Idi nemoj stati”. Predstavio se kao Dragan, a prezime sam zaboravio. On je u stvari pucao na mene. Rekao je: “Otac sam troje djece. Idi kući i čuvaj tu ludu glavu. Pozdravi svoje ustaše i reci da si ti najbolje prošao”.

Ja sam krenuo. Oni su držali svjetla za mnom upaljena, a tad su okrenuli automobil “Mercedes” i vratili se, a ja polako kući. Ona dvojica koji su bili sa mnom, nisu bili ranjeni, ali su bili dobro ubijani. Udarali su ih ne birajući ništa. Oni su izgleda iste noći ubijeni. Ilija Duspara nađen je u Šamcu, a Franjo Matanović u Orašju, izbacila ih je Sava. Nad Ilijom je u Slav. Brodu izgleda izvršena obdukcija i liječnik zaključuje da su iste noći ubijeni. Mogao bih zaključivati tko ih je ubio. Jedan je ušao sa Miličićem još dok sam bio u zatvoru, i rekao da je njegov brat blizanac poginuo na liniji, da Miličić ode sada njega izvući i kad se vrati da će nas pobiti.

Ja ne znam toga koji je to rekao ali pretpostavljam da je ubojica Ilije Duspare i Franje Matanovića, Nenad Miličić. Ja sam 26.03.  otišao u Slav. Brod u bolnicu. Nakon 20 dana nađeno je tijelo Franje Matanovića u Orašju i sahranjen je. Kasnije su našli Iliju Dusparu u Bos. Šamcu. Ljudi koji su našli Franju u Orašju oni su ga fotografirali. Franjo se već nije mogao poznati, ali je imao na ruci slovo “F” i datum, a kod Duspare su našli njegove dokumente samo je obdukcija Duspare izvršena u Slav. Brodu, a Franjo je odmah nađen u Orašju. Ja sam bio na sahrani Ilije Duspare u Slav. Brodu na gradskom groblju. Sahrana je bila u travnju ali ne znam kojega datuma. Sahranjen je u nečiju grobnicu jer se nije mogao sahraniti u Vrelima.

Kad su četnici bili protjerani u Podunavlje opet sam se vratio u Vrela, i počeli smo obnavljati ono svoje. Bili smo oko mjesec dana i onda opet …. Osim njih dvojice u Vrelima je poginuo još Jozo Blatančić, koji je ostao sam i nije htio da ide. Jedan zarobljenik srpski koji je uhvaćen rekao je da su ga uhvatili Tomo Vidić i njegova dva sina na spavanju, i da su ga odveli dolje na Kamen. To je rekao taj zarobljenik, Drago Tripković i još Ranko Džabić koji nisu htjeli da idu na razmjenu.

Drago je pričao da su Jozu Blatančića doveli na Kamen, na stari most, dali su mu konjak da popije, ubili su ga i bacili u kanal. Ubili su Marijana Pavića, Anu Katinić, troje Jurilja (Antu Jurilja i ženu mu Anđu i mladog Antu Jurilja). Jurilje su ubili njihove komšije Srbi. Ubili su Niku Dusparu bez noge, živio je sam, nije oženjen. Kažu da su ga ubili radi novca. Imao je njemačku mirovinu. Ubili su Niku Katavića, Antu Katavića, još jednu babu, ne znam ime, čini mi se Milnica Katavić, onda Peru Zirduma. Pejo Sliško bi mogao o Peri Zirdumu ispričati.

Najodgovorniji čovjek za sve što se događalo na ovom našem području bio je Miro Radovanović. On je bio glavni komadant i Ranko Stanimir komandir srpske milicije. On je iz Broda, bio je milicioner u Slavonskom Brodu, pa je izbačen, i Beli orlovi. Više su me pitali Orlovi, ali je glavni bio Miro Radovanović.

Potpisom svake stranice ove izjave, njen davalac xxxxxx, i zapisničar xxxxxxxxxxxxxxx potvrđuju njenu autentičnost, da je izjava dana bez ikakve prisile.

U Slavonskom Brodu, 21. listopada 1992.

Oglasi
 
3 komentara

Objavio dana 7. travnja 2011. u Bosna i Hercegovina

 

3 odgovora na “ISKAZI: 1992 Teror nad Hrvatima u Bosni

  1. mirjana

    9. travnja 2011. at 18:07

    Mislim ,a i vi ako pišete već o ovakvim stvarima bi trebali znati da rat nije počeo 1992 već 1.10.1991 napadom na Hrvatsko selo Ravno koje se nalazi na samom jugu Bosne i Hercegovine i tamo možete naći veliki broj ljudi koji vam mogu opisati te događaje u detalje među kojima jesam ja i moja obitelj.ili i vi smatrate kao Alija i ostala bagra “da ovo nije naš rat”

     
    • Franjo Kobe

      10. travnja 2011. at 12:12

      Poštovana gosp. Mirjana, nismo pisali u našem članku o početku rata niti smo nijekali događanja u Ravnom, već su iskazi koju su nam ustupljeni od 1992 god. stoga smo članak i titulirali sa 1992 teror nad Hrvatima u Bosni, ako imate iskaze ili svjedočanstva koja nam možete ustupiti o tim zločinima iz 1991 god. rado ćemo ih objaviti na našim stranicama. Serijal ISKAZI prati hrvatske patnje od Bleiburga preko Vukovara pa sve do zločina u Bosni nad Hrvatima, za svaku pomoć i dopunu smo zahvalni, hvala na vašem komentaru i što ste podsjetili na žrtve sa početka rata u BiH te hrvatske patnje. S poštovanjem Franjo.

       
  2. opet ja

    9. travnja 2011. at 18:11

    a da negovorim da je u jednom od sela današnje općine Ravno brutalno zaklano 13 osoba mahom stare čeljadi i bačeno u čatrnju (bunar / naznaka uredništva) o tome nitko ne govori. Sramota

     

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: